TRAVELING

A   P E R S O N A L   P A G E
 

 
 
00:HOME   01:ABOUT ME   02:HI-FI   03:MUSIC   04:TRAVELING   05:PHOTOGRAPHY   06:CONTACT   07:LOGIN
 
 


HOME / TRAVELING / ISRAEL - JORDAN

     
  Israel & Jordan 2011

 

 

Pomalo je čudan osjećaj kad se ostvari putovanje o kojem razmišljate posljednjih 8 mjeseci.

Medinat Jisra'el i Hašemitska Kraljevina Jordan.

Ono što smo svakako htjeli izbjeći je putovanje putničkim agencijama kojima je program obično naglašeno religioznog karaktera, budući da spomenutu regiju često zovu „Sveta zemlja“. Također, ideja je uzeti nešto više vremena za razgledavanje navedene destinacije, a što 7-8 dana ne može kvalitetno pokriti, pa smo odlučili „potrošiti“ 2 tjedna dolje.

Uslijedilo je planiranje što vidjeti, čeprkanje po forumima, rezervacija hotela, avio karata. Naknadno će se pokazati da 90% toga što drugi pišu po forumima ili ti govore uopće nije istina budući da se situacija u spomenutoj regiji mijenja brže nego li raspoloženje pred južinu.

Ono što ćemo u narednih 15 dana vidjeti je: Tel Aviv, Old Jaffa, Jeruzalem, Betlehem, Haifa, Tiberias, Amman, Jerash, Umm Qays, Ajlun, Irbid, Mrtvo more, rijeka Jordan, Planina Nebo, Wadi Musa, Petra, Wadi Rum, Aqaba, Eilat i još štošta.

No, kako je to postalo pravilo, uvijek se neki tuki prije samog putovanja dogodi, tako da 2 dana prije samog puta nismo znali u koliko nam je sati točno avion. Raspolagali smo informacijama da je (pazi sad):
- u 12.30h
- u 14.00h
- u 16.00h
- u 21.05h

Nije baš da je razlika u sat-dva. Tek inzistiranjem da dobijemo konačnu potvrdu u koliko je let, to su i učinili. Ne daj Bože da putnika pravovremeno obavijeste. Pa ti kupuj kartu preko Grčko-neorganizirane putničke agencije.


Dan prvi

Let iz Zagreba za Tel Aviv je u zimskom periodu isključivo utorkom, a avion svraća u Bratislavu. Tako da se let koji inače traje oko 3h rastegne na nekih 6,5 sati.



Naivno smo došli na zagrebački aerodrom očekujući standardni check-in, normalnu kontrolu, predaju putovnice i ukrcaj u avion. Tj., ono što 99% normalnog svijeta radi. Ali NE! Židovi dofuraju svoju ekipu na ZG aerodrom i potom svaki putnik dobije svog security officera koji ti postavi otprilike 1001 pitanje. A neka od njih su debelo bizarna:

- koja ti je WEB adresa firme u kojoj radiš (pa ju upisuje u iPhone, pa skuži da mu treba WEP key, pa ga žica okolo i provjerava i traži tvoje ime na WEB-u)?
- kako ti se šef zove? (skoro rekoh Gervasius Twinkelminkelson)
- tko te mijenja na poslu? (skoro rekoh da me zaboli)

A onda kao da im to nije bilo dovoljno, pa su ponavljali postavljena pitanja. Komična situacija je bila kad mi se „mali đu“ (little jew) predstavio na način: „I'm your security officer and what is your occupation?“
Odgovorio sam mu: „I'm information security officer“. Onda sam za kaznu dobio 200 novih „nagradnih“ pitanja. Zašto, kako, znam li familiju ekipe s kojom idem, kuda, koliko, gdje, pošto, čemu, koje, čije.... Majke ti mile.

Nakon ovog shvatiš s kakvom državom imaš posla. Ne usudim se reći: i ljudima.

Po završetku maltetraže, ukrcaj u avion. Po starom dobrom običaju kasni barem jedan sat. Avion je kompanije El-Al ali leti Sundor (Izraelska jeftina avio kompanija). Avion je nekakav krš sa vintage unutrašnjosti. No LCD TV.



Avion je parkiran na najudaljenijem mjestu na ZG aerodromu. Valjda ako grune.

Na putu prema Bratislavi, škrtoća koja je epitet naroda u čiju državu putujemo, u avionu nudi isključivo vodu i neko (pre)suho pecivo. No, kada smo krenuli prema Tel Avivu, malo su se isprsili. I probao nadaleko poznati Hummus. Ovaj je bio odvratnog ukusa.

Iako ovo nije najdulji let avionom kojim sam putovao, 6,5 sati se činila kao cijela vječnost. Napokon smo sletili na Ben Gurion airport. Stvarno neloše zdanje.

Dobro došli u državu koja nema prijatelja.



Medinat Jisra'el (Izrael)

Uslijedilo je davanje putovnice i molba cariniku da ne lupi Izraelski žig u nju. BTW – postoji niz država u svijetu koje te ne žele pustiti k sebi ukoliko vide da imaš izraelski žig. Npr.: Liban(on), Sirija, Egipat, Malezija,.... Iako sam očekivao da će nas dočekati brdo potpitanja, ovo je prošlo relativno kratko.

Potom smo sjeli na vlak i za 20-ak minuta smo bili u Tel Avivu..




Tel Aviv


Tel Aviv je glavni grad Izraela. Tako ga vidi cijeli svijet osim samog Izraela koji kaže da je Jeruzalem glavni njihov grad, ali ostatak svijeta uključujući i Ujedinjene narode to ne priznaje. Stoga veleposlanstva imaju u drugim gradovima.

Naravno, skočili smo do obale i obišli kvart u kojem smo iznajmili hotel. A pošto je puhao jak vjetar, a činilo se kao da će kišiti maknuli smo se od obale i došli do nekog centralnog trga.



BTW – današnji Hummus je bio odličan! Hummus je namaz od kuhanog slanutka pomiješan s češnjakom, kuminom, tahinijem (pasta od sezama) te sokom limuna i maslinovim uljem.

Tel Aviv je drugi po veličini izraelski grad a posve se razlikuje od ostatka zemlje, u kojoj je gotovo svaki kamen star više od 5000 godina. Tel Aviv je mlad, zapadnjački, bučan i opušten grad.

U gradu dominiraju moderni neboderi, a na obali su najpoznatiji svjetski hoteli. Sve sama imena. Upadljiva je arhitektura Tel Aviva. Tridesetih godina 20. stoljeća Tel Aviv se naglo razvija, a kako su mnogi arhitekti bili porijeklom iz Europe, sa sobom donose ideje modernističkog pokreta tog vremena. Tako je pod utjecajem Bauhaus škole dizajna, između 1931-1956. sagrađeno oko 1500 zgrada u Bauhaus stilu koje danas obilježavaju centar Tel Aviva. Iako mnoge u lošem stanju, UNESCO ih je 2003. godine uvrstio u svjetsku baštinu.



Tel Aviv je poznat po tome što je struktura stanovništva vrlo mlada. Navodno je starosni prosjek 34 godine. Tel Aviv uz Barcelonu i New York spada među najživlje gradove na svijetu. No, mi to nismo doživjeli budući da nam je narednih 5 dana padala kiša, pa nikakvih događanja u gradu nije bilo. Barem na mjestima na kojima smo to očekivali (uz obalu). Plaže su im prelijepe, ali prazne. Pokoji rekreativac ili surfer.

Dan se bliži kraju, kiša propaduje, pa smo mudro zaključili da je bolje otići istočnije od Tel Aviva u potrazi za boljim vremenom. Sutra: Jeruzalem. O Tel Avivu malo više poslije.


Dan drugi

Jeruzelem



Jeruzalem je od Tel Aviva udaljen nešto malo više od 60 km. Autobusi voze skoro svakih 20-ak minuta i vrlo se jednostavno prebaciti javnim prijevozom između ta dva grada.



Naravno, ostali smo zatečeni kad smo vidjeli da je stroga sigurnosna kontrola na ulazu u neugledno betonsko zdanje po imenu „centralni autobusni kolodvor“. Skeniraju te i otvaraju sve torbe. Kakti da ne bi netko unio bombu. Zapravo, na svim ulazima u javne prostorije stoji osiguranje koje će ti pregledati torbu i provjeriti nosiš li oružje. To rade brzo i ne nametljivo a osim što je nama čudno, zapravo njima ne predstavlja nikakav problem.

Ono što još upada u oči je Izraelska vojska. Ima je posvuda. Vojni rok za muškarce je tri godine, za žene dvije (točnije 21 mjesec). Pošto prema izraelskom vojnom pravilu vojnik nikada ne ostavlja svoje oružje, svakodnevno u gradu, restoranima, dućanima, autobusima srećete mladiće i djevojke u uniformama s mitraljezima na leđima. Nose ih mirno kao da su školske torbe.

Uslijedilo je razgledanje okolice i prilaza Jeruzalemu. Interesantno je da skoro sve zgrade, pa i nove, rade od identičnog žućkastog kamenja kao i u davna vremena. Za pohvalu!

Jedno od brojnih židovskih naselja okolice Jeruzalema.



Naselja su im većinom na nekim uzvisinama. Za razliku gdje su na “našim prostorima” većinom u nekim dolinama. Razlog: klima. A i bolji je pogled.

Nakon sat vremena vožnje, stižemo u Jeruzalem.



Slika preuzeta sa Wikipedie.

Obećavam samom sebi da neću više spominjati riječi „sigurnosna kontrola“.

Jeruzalem je najveći Izraelski grad.  U njemu živi nešto više od 700.000 stanovnika. Izrael je proglasio Jeruzalem svojim glavnim gradom, te se u zapadnom Jeruzalemu nalazi sjedište predsjednika, predsjednika vlade, Kneset (izraelski parlament), i gotovo sva ministarstva (jedino je ministarstvo obrane ostalo u Tel Avivu - na sigurnoj udaljenosti su od Palestine).

Rezolucija 478 Vijeća sigurnosti određuje da je izraelska odluka ništavna, te poziva sve države da veleposlanstva zadrže u Tel Avivu. Samo su dvije države uspostavile veleposlanstva u Jeruzalemu (naravno, sponzor SAD i još nekakva).

Za Palestinu, Jeruzalem je željeni glavni grad, čemu se Izrael protivi. And so it begins....

Za razliku od Tel Aviva, sve je nekako smirenije, oku ugodnije. Nedavno su uveli tramvaj koji je prilično high-tech.



Polako smo se zaputili i u sam stari grad:



Ono što je zapravo zanimljivo u Jeruzalemu je stari grad. Nalazi se na popisu UNESCO svjetske kulturne baštine. Nacionalni, kulturni, socijalni i vjerski sastav stanovništva izrazito je raznolik, a često su pojedine narodnosne, kulturne i vjerske skupine međusobno odijeljene.

Stari grad zaslužuje višednevno istraživanje, a bezbrojne su uske uličice i znamenitosti.





Grad se dijeli na zapadni, koji je pretežno židovski, i istočni, koji je pretežno arapski. U okviru istočnog Jeruzalema nalazi se Stari grad, koji je podijeljen u četiri četvrti: muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku. Da ne bi bilo sve idealno, opet je počela padati kiša.



Pa smo se zaputili na „zid plača“, koji se BTW zove „Western Wall“ ili "Zapadni zid". Prilaz ovom mjestu je moguć nakon što opet prođete sigurnos.... joj ne. Obećah ranije. Dio zida plača je odvojen za muškarce i za žene. Muškarci moraju imati nekakvu kapicu za na glavu stavit'. Pa mi se nije dalo to metat' po glavi.



Zapadni zid (Western Wall) je pripadao potpornjima popločja na kojem se nalazio židovski hram u Jeruzalemu. Hram je prvotno izgradio izraelski kralj Salomon, sin kralja Davida, no današnji Zapadni zid potječe iz doba obnove toga hrama u doba Heroda Velikog. Taj je hram srušen 70. godine u doba rimskog osvajanja Jeruzalema, a ostalo je samo popločje sa svim potpornjim zidovima. Ipak, kroz povijest su se Židovi počeli okupljati na molitvu uz ovaj Zapadni zid.

Židovi su barem jednom u životu trebali posjetiti hram, kako im je nalagala njihova vjera. I danas dolaze moliti na Zapadni zid. Pogrešnim tumačenjem načina židovske molitve europljani su mislili da Židovi dolaze plakati, što je dovelo i do današnjeg uobičajenog naziva za taj zid.



Zid je popularan i među turistima koji onamo dolaze zbog vjerovanja da će se svaka želja ispuniti čovjeku ukoliko je ispiše na papirić i taj papirić utakne u Zid. Zbog tog nevjerovanja, mi to ipak nismo učinili.



Kako je kiša bila neumorna, odlučili smo uhvatiti predah, pronaći suho mjesto i skupiti energiju. Te smo otišli na mmmm čaj s mentom.



No, kišurina očito nema namjeru stati, a nebo se prolomilo, današnji posjet Jeruzalemu je završio, kraće nego li smo imali namjeru. Ništa zato. Tu ćemo doći još jedan-dva puta narednih dana, pa stignemo obići sve znamenitosti.

Sjeli smo u bus i vratili se u Tel Aviv. Kad tamo, suho. Pa je idealno vrijeme za otići na plažu i uvjeriti se u ljepotu iste.




Dan treći

Haifa

Haifa je grad 100 km sjeverno od Tel Aviva. Treći je Izraelski grad po veličini i najveća je Izraelska luka, a do njega smo došli vlakom. Stigne za nešto malo više od sat vremena.



Scena u vlaku: cijeli vojni garnizon.

Zašto Haifa? Zbog fenomenalnih visećih vrtova Baha'i. Pod zaštitom su UNESCO-a.



Između terasa i luke pruža se Ben Gurion avenija. Većinu kuća uzduž avenije izgradili su njemački templari koji su došli u Haifu 1868. očekujući novi dolazak Isusa Krista.



Došli smo i do samog ulaza vrta:



Kad ono: vrt zatvoren zbog kiše koja trenutno ne pada, ali je padala do prije koji sat. Damn! Jedino što nam je preostalo obilazak oko vrta k'o „Mato oko Gospe“.



Viseći vrtovi Haife ubrajaju se u jedno od novih svjetska čuda. Postoji 18 terasa koje se stepenasto spuštaju sa planine Karmel, okružujući grobnicu Baba, utemeljitelja Bahai religije. Bahai vjeruju u jedinstvo svih religija i da su božji poslanici kao Mojsije, Isus i Muhamed bili poslani u različitim vremenskim periodima sa svojim učenjima.

Terase predstavljaju 18 učenika Baba. Od same baze, vrtovi se protežu niz planinu u dužini od jednog kilometra. Vrtovi su povezani stepenicama koje se spuštaju sa strane, zajedno sa vodom koja teče preko stepenica i mostića u svaku fontanu pojedinačne terase. Njega za svaku biljku je dovedena do savršenstva.

Popeli smo se i na sam vrh brda sa kojeg se pruža spektakularan pogled na sam grad, luku, a i vrtove.



Po noći je prilično spektakularan pogled kojeg smo nažalost propustili odlazeći u Tiberias.



Skinuto sa: http://www.ganbahai.org.il


Tiberias

Tiberias se nalazi na samom Galilejskom jezeru. Udaljen je nekih 60-ak km cestom od Haife, a stigne se za nekih sat i pol budući da su velike prometne gužve na cesti.



Sa lijeve strane pruža se biblijski pogled na Galileju sve dok ne stignemo i na samo Galilejsko jezero. Galilejsko jezero naziva se još Tiberijadsko jezero, Genezaretsko jezero ili jezero Kineret i najveće je slatkovodno jezero na teritoriju Izraela.

Kineret je njegovo današnje službeno ime budući da država Izrael nastoji mijenjati sva ustaljena dosadašnja imena.

Pogled na jezero i Siriju. Zapravo, pogled na samu Golansku visoravan koju je Izrael okupirao 1967.



Dugo je 21, a široko oko 13 kilometara. Površina mu je 166 km kvadratnih. Duboko je 48 metara.

Zanimljivost prva: nalazi se 213 metara ispod nivoa mora, što ga čini drugim najnižim na svijetu (na prvom je mjestu Mrtvo more).

U njega se na sjeveru ulijeva i na jugu iz njega izvire rijeka Jordan koja se kasnije ulijeva u Mrtvo more.



Trenutna razina: -213,68 m.
Spominje se u Evanđeljima jer je tu Isus hodao po vodi, pozvao 5 apostola, nahranio pet tisuća ljudi, a na brdu iznad njega je održao Govor na gori.

1967. Izrael ga je cijelog zauzeo, kao i Golansku visoravan uz istočnu obalu jezera. Razlog: pristup vodi od koje se Izrael danas snabdijeva. Sirija i do danas zahtijeva sjeveroistočnu obalu jezera.

Na obalama je smješteno više kibuca koji se bave turizmom i poljoprivredom.

Potom smo obišli dio grada uz samo jezero:





te večer završili u iznimno ugodnom kafiću.



Povratak u Tel Aviv. Nije nam se dalo ići do Haife i hvatat' vlak, već smo jednostavno sjeli na posljednji bus za Tel Aviv.



Nakon nekih sat/dva vožnje stigli smo. Iz busa se vidi grad Nazareth. Tzv. najveći Arapski grad na području Izraela. Ideja je posjetiti ovaj grad narednih dana.


Dan četvrti

Jeruzalem #2

Kako nas je kiša omela da razgledamo veći dio Jeruzalema, zaputili smo se opet. Nezaobilazno stajalište je dućan ukusnih peciva.



Prilično su slasni!

Budući da nas je kiša barem na kratko poštedila, odlučili smo obići jedan dio zidina starog grada.



Brojne uličice Starog grada Jeruzalema su prepune dućana. Muslimani drže gotovo sve dućane u Starom gradu i vješti su trgovci.



Cjenkanje je poželjno, jer turiste drapaju ito pošteno.


Via Dolorosa – križni put

Via Dolorosa je Jeruzalemska ulica u kojoj se odvijao križni put. Križni put nije potrebno dodatno objašnjavati jer pretpostavljam da ovaj putopis čitaju naočito načitani, a izgleda ovako:



Preuzeto s Interneta. Brojevi prikazuju postaje.

Put je prigodno označen...





...a na pojedinim postajama su sakralni objekti.



Mjesto na kojem je Isus osuđen na smrt:



Nakon toga smo otišli i u crkvu u kojoj je Isusov grob.


Bazilika Svetog groba

Nalazi se u Starom gradu, na mjestu gdje se nalazila Golgota, brdo Kristove Kalvarije. To je mjesto u 1. stoljeću bilo napušteni kamenolom izvan jeruzalemskih zidina, a oko njega bilo je smješteno groblje čiji su ostaci i danas vidljivi. Nakon 135. godine, Rimljani na ovom mjestu grade kompleks hramova.



Ovim putem se prolazi kroz nekakve prostorije u kojima se neki oblici kršćanske crkve mole, ali to pomalo zastrašujuće izgleda.

Unutrašnjost crkve: da je ovo u Rimu ili Vatikanu, to bi blještalo na sve strane. Ovako je sve relativno umjereno.



Kroz povijest u njoj su određeno vlasništvo i prava stekli grčki pravoslavci jeruzalemskog patrijarhata, Franjevačka Kustodija Svete zemlje u ime Katoličke crkve, Armenska istočna pravoslavna Crkva, te ostale manje zajednice (Kopti, Etiopljani, Sirijci). Tako je dolazilo i do čestih sukoba unutar same bazilike budući da su se određena prava i vlasništva naplaćivala.

Na koncu je turski sultan u dva navrata priznao tzv. "Status quo" (1757. i 1852.). Riječ je o nizu mahom nepisanih pravila koja vladaju unutar bazilike Svetoga groba, a određuju vlasništvo i prava pojedinih Crkava. Prema tome pravilniku, vlasnici crkve su skupa grčki pravoslavni Jeruzalemski patrijarhat, Franjevačka Kustodija Svete zemlje u ime Katoličke Crkve, te Jeruzalemski patrijarhat Armenske istočne pravoslavne Crkve. Usto, određena prava pripadaju i manjim Crkvama.

Ulaz u prostoriju u kojoj je grob:



Isusov grob:



Bazilika Svetog groba i danas je vođena prema pravilima "Statusa quo" i, premda povremeno dolazi do nesporazuma među različitim kršćanskim zajednicama, obično ne dolazi do sukoba.

Vlasništvo nad čitavom crkvom i dalje je zajedničko - pravoslavno, katoličko i armensko - a za neke je njezine dijelove točno određeno kome pripadaju. Tako je sama kapela s Isusovim grobom zajednička, kao i okrugli prostor oko njega.

Kamena ploča na kojoj je položen Isus nakon što je skinut s križa:



Te razni oltari do kojih se dopire prestrmim stepenicama:



Izlaz iz crkve i nastavak istraživanja Jeruzalema:




Maslinska gora (Mount of Olives)

Do maslinske gore se dolazi na način da se ukrcate u arapski bus broj 75 i začas ste na njoj.

Maslinska gora je planina istočno od Jeruzalema obrasla maslinama. Sa nje se pruža izrazito lijep pogled na Stari grad.



U podnožju Maslinske gore nalazi se vrt Getsemani. Isusova muka započela je u Getsemaniju. Poslije Posljednje večeri, Isus je s apostolima krenuo prema Maslinskoj gori i Getsemanskom vrtu. Ovdje je Juda izdao Isusa poljupcem. Mirno se predao vojnicima nakon što ih je upitao koga traže. Također jer ostalo zapisano da je Sv. Petar uzeo nož i napao jednog rimskog slugu. Posjekao mu je desno uho, jer je promašio glavu.


Getsemanski vrt i crkva krvavog znoja Isusova

Na ovom mjestu su i danas masline te crkva u kojoj je kamen Isusove muke.





Maslina stara preko 2000 godina. Na ovom mjestu je Juda izdao Isusa:



Pa smo otišli obići „Crkvu Marijina groba“.  u kojoj je sahranjen Sv. Ivan i Marija.  Spustili smo se stepenicama u dubinu špilje u čijem se dnu nalazi grob Marije, Isusove majke. Na stropu vise brojna kandila i srebrni svijećnjaci. Kroz mala kamena vratašca ulazi se u usku prostoriju u kojoj je ostakljena kamena ploča na kojoj se vidi mjesto za glavu i tijelo.



Sve ovo se odvilo u 10 minuta budući da smo došli oko 5 popodne, taman pred zatvaranje. Bilo je to expresno razgledanje.

Pošto smo danas cijeli dan posvetili razgledavanje, kiša je opet bila neumoljiva, totalno smo smetnuli s uma da danas počinje Šabat. Židovski neradni dan koji traje od petka 15.30 do subote 15.30. Odnosno, u ovisnosti kad sunce zalazi (objašnjeno u židovskim svetim knjigama). U prijevodu: ne radi ništa pod milim Bogom. Ili još bliže prevedeno: ostali smo u Jeruzalemu bez normalne mogućnosti povratka u Tel Aviv. A na to nas je upozorio turistički djelatnik Maslinske gore.

Postoji opcija da se vratimo shuttle busom iz Jeruzalema u Tel Aviv, ali treba ga pronaći i doći do njega. Taksisti, kao i svugdje, pravi lešinari, vidješe dobru priliku za zaradu, pa smo 3 km platili 90 kuna (!). Cijena je postignuta cjenkanjem, jer je htjelo još i više.

Na sreću, nekakav taksista se vraćao za Tel Aviv iz Jeruzalema pa smo s njim i još nekim putnikom došli tu večer do Tel Aviva za svega 230 kn.


Dan peti

Jaffa – Old City & Tel Aviv

Famozni Šabat je. Mudro je ostati na jednom mjestu, jer vlada opće mrtvilo. Niti gradski prijevoz ne radi. Navodno ultra ortodoksni židovi za vrijeme Šabata ne koriste nikakve elektroničke naprave.

Povijest Tel Aviva je počela u Jaffi, arapskoj četvrti na jugu današnje metropole. U posljednjih pet tisuća godina tu su se Egipćani, Rimljani i turski sultani borili za prevlast nad tim krajem. Jednom je čak navratio i Napoleon. A kada je krajem 19. stoljeća u Europi počeo progon Židova, mnogi od njih su se uputili upravo prema Jaffi. Malo-pomalo u grad je stiglo toliko puno novih žitelja da je Jaffa počela pucati po šavovima. Židovi su zbog toga počeli napuštati Jaffu, kako bi u okolici tog grada utemeljili svoja naselja.
Tel Aviv na hrvatskom to znači “proljetni brijeg”, a na hebrejskom je to “Stara-nova zemlja”.

U Tel Avivu smo već peti dan, ali ovo je tek prvi put da smo stigli po danu doći na gradske plaže.



Na prilazu Promenadom prema Jaffi, otkriva se kontrast grada. Moderni neboderi isprepliću se sa derutnim zdanjima čije instalacije se nalaze sa vanjske strane.



Sa jedne strane metropola:



S druge strane rugla:



Prilaz Jaffi:



Jaffa je tradicionalno arapski dio grada, a po pričanju najstarija luka u funkciji na svijetu. Arheološka istraživanja su pokazala da je na mjestu Jaffe živjeli ljudi još prije 7500 godina.

Pa smo nabasali na nekakav most želja. Na ovom mostu se nalaze horoskopski znakovi, pa kakti zamisliš želju, uhvatiš se za svoj... ovaj horoskopski znak na mostiću, pogledaš prema moru i navodno će ti se želja ostvariti.



Meni još nije. Dakle, ne funkcionira.





Zgodne su te uličice Jaffe.



Taj dan nam se stvarno izmjenjivalo sunce sa kišom.



Pa smo ušli i u crkvicu koja se nalazi u Jaffi:



Smucarajući se po Jaffi, nabasamo na naranču posađenu u nečemu okruglom koje visi u zraku povezano sajlama za okolne kuće. Jako efektno izgleda.



Ostaci egipatskih zidina, staro 3300 godina.



Clock Tower



Jedan od sedam u Izraelu koji su izgrađeni za vrijeme Otomanskog carstva (ovaj je iz 1900-te), i jedini koji je opstao do danas.

Kiša je postala nesnosna, pa smo „ubili tugu“ u nečemu što izgleda ovako:




Dan šesti

Misija: odlazak u Jordan iz Izraela

Rekli bi: bliski istok „at its finest“. Otići u Jordan iz Izraela je ravno maloj avanturi. Službeno postoje 3 granična prijelaza između Izraela i Jordana. Sjeverni „Jordan River“, srednji „King Hussein Bridge“ koji ide preko Palestine, te južni „Eilat/Aqaba“. Svaki od ova 3 prijelaza ima drugačija pravila prelaska. A sve granice imaju radno vrijeme, tj. ne možeš preći u nekim noćnim satima.
Navodno postoji direktna linija autobusa negdje iz predgrađa Tel Aviva, ali nitko ne zna gdje je to. Tako da je procedura odlaska u Jordan sljedeća:

1. odete autobusom iz Tel Aviva u Jeruzalem
2. odete autobusom iz Jeruzalema u Bet Shean
3. istjeraju vas Izraelci iz autobusa negdje na izlazu Palestine (cesta prelazi preko Palestine, iako nemamo taj osjećaj, sve izgleda normalno)
4. autobus produži dalje, a vi ostanete
5. skeniraju vas na spomenutom checkpointu uz pokazivanje putovnice
6. vratite se u prvi sljedeći autobus koji ide u Bet Shean
7. psujete im sve po spisku
8. u Bet Sheanu prije autobusne stanice izađete
9. sjednete u lokalni taksi koji vas odfura do granice Izrael – Jordan
10. platite izlaznu taksu Izraelu (cca 150 kn – iz te države nije besplatno moguće izaći)
11. sa potvrdom o plaćenoj izlaznoj taksi dajete putovnicu na kontrolu
12. sjednete u pogranični bus koji vas odfura preko rijeke Jordan na Jordansku granicu
13. zamijenite valutu koju ste ponijeli u Jordanske dinare (1 JOD=8 kn)
14. dođete u drugu zgradu u kojoj su Jordanske carinske formalnosti
15. platite vizu od 20 JOD.
16. dadu vam neki papirić kojeg ispunite sa svojim podacima
17. odete do šaltera gdje vam pregledavaju putovnicu
18. slikaju vas
19. opet na tom istom šalteru pregledavaju da li imate oštembiljane pečate
20. odete pješice preko još jednog checkpointa na kojem pokažete putovnicu
21. stavite prtljagu na skeniranje
22. unajmite taksi do Ammana za 40 JOD-a
23. na izlazu iz pograničnog okruga još jedanput pokažete putovnicu. Nekome.

I začas ste prešli u Jordan. Na svu sreću smo u onom prvom taksiju upoznali jednu židovku amerikanku koja je bila full ljubazna i sve nam to objasnila. Ženska radi u nekom veleposlanstvu u Ammanu.

Ugodnog sjećanja ostaju Jordanski zaposlenici na granici. Svi su prijazni i šale se. Usporedbe radi, evo kako izgleda procedura prelaska iz Hrvatske u, recimo, Sloveniju:

1. pokažete putovnicu

Mi smo za njih amerika.

Uglavnom, jedan dio rute puta do granice sa Jordanom ide ovako:



Nakon Jeruzalema, put vodi „Zapadnom obalom“ kroz dolinu Mrtvog mora i rijeke Jordan. Spektakularan pogled na pustinjski okoliš. A u jednom trenutku se vidi čak i Mrtvo more.



Jedan dio pustinje se navodnjava, te uzgajaju banane.



Ovdje je moguće vidjeti i deve u svom prirodnom okolišu, a s druge strane rijeke Jordan pogled na brda Jordana.



Nakon što prođete onu „sitnicu od 23 točke“ prilikom prelaska državne granice, opisanu koji paragraf gore, nađete se u Kraljevini Jordan.


Hašemitska Kraljevina Jordan

Prvi dojmovi: treći svijet. Nakon, jeli, što pješice pređete na drugu stranu, unajmite taksi.



Ruta puta do Ammana izgleda ovako:



Iako je Amman od Tel Aviva udaljen svega 110 km zračne linije, putovanje traje cijeli dan. Doživljaji s tog puta su nevjerojatni: sve se odvija uz cestu. Pošto je pljuštalo, cestom su tekle rijeke vode i blata. Ekipa glavinja okolo, sve je zapušteno, nikoga briga ni za što. Na cestama vlada kaos. Jedino prometno pravilo koje vrijedi u Jordanu je ono da nema pravila. Žmigavac? Čemu služi ta naprava!? Prometne trake nitko ne poštuje. A često niti smjer kretanja po tim trakama.


Amman

... čest uzvik u sevdalinkama (by Rambo Amadeus).



Slika preuzeta sa Wikipedie.

Amman je glavni grad Jordana i ima nešto više od 1.200.000 stanovnika. Iako se doima da ih je pet puta više koliko smeća znaju nabacati po gradu i kakav je kaos u prometnicama.

U rimskom periodu Amman je bio poznat pod imenom Filadelfija. Bio je prepoznatljiv po tome što se prostirao na sedam brežuljaka kao i grad Rim.

U njemu se nalazi rimski amfiteatar (169. - 177.) od 5000 sjedišta, tvrđava iz rimskog i bizantskog razdoblja, hram sagrađen u čast Herkulesa.



Citadela, zidine:



Rimski amfiteatar:





Hotel smo iznajmili u samom donjem gradu. Odmah nasuprot rimskog amfiteatra. Cijena sitnica, tj. oko 10-ak € po osobi za noć. Ono što nam se nije svidjelo je kupaona. Malena je, a tuširaš se praktički iznad WC školjke.



Nakon što se otuširaš, potrebno je „brisalicom“ otjerati vodu kroz otvor na podu. I da, tople vode nema uvijek, već u određenim večernjim satima, tako ako ste mislili da ćete se istuširati toplom vodom iza 10 sati navečer, ostat ćete iznenađeni.

Da li ste znali da se WC papir u Ammanu ne smije bacati u WC školjku jer se ista zaštopa? E mi nismo znali.

Kaos i živost na prometnicama:



Dućani sa svime i svačime:



Pogodite koliko je engleskih riječi „ispravno“ napisano?



Rješenje pitalice: jedna od ukupno četiri.

Ubrzo smo otišli u taj isti restoran sa totalno trash interijerom i ubili se u klopi.





Zanimljiv dan je završio. Dobra stvar je što su svi u Jordanu izrazito uljudni. Neki i previše, pa je od takvih potrebno pobjeći. Obično kad' te pitaju od kuda si, nije zgodno reći „from Kroejša“ jer odmah misle da si iz Rusije. Tako da je potrebno reći „from Kroatia“. Kad im veliš od kuda si, svi odreda kažu „Welkam tu Đordan!“


Dan sedmi

Negdje oko 4.30 u praskozorje: ALAAAAAAAAAA(megafon)UUEEEEEEEE(distorzija)!!!
Negdje oko 4.45 u praskozorje: opet isto. A taman utonuo u san opet.
Negdje u 5 i sitno u praskozorje: slično, ali nešto još i priča.

Hotel je smješten između dvije velike i poznate džamije. Tako da nije baš moguć san u jutarnjim satima.

Pogled sa terase hotela:



Ne vole tu furku sređenosti i uljepšavanja. Čemu to?

Dobra stvar je da u hotelskoj ponudi imaju vozača i auto koji fura okolo turiste po Jordanu i objašnjava. Tako da nam je to baš dobro došlo. Pa za cijenu od 25 odnosno 20 Dinara po osobi, vozite se cijeli dan (ulaznice, naravno, nisu uljučene). Tako smo odlučili da u naredna 2 dana iz Ammana posjetimo sljedeće destinacije: Umm Qays, Irbid, Ajlun, Jerash, Madaba, Mount Nebo, baptism site – rijeku Jordan i Mrtvo more. A to je sve razmješteno na mapi:



I tako smo krenuli na današnji obilazak destinacija.



Naš vozač Khaled nam je usput pojašnjavao sve o Jordanu. O načinu života, trenutnoj situaciji, pa smo doznali da Jordan jedini u okruženju nema naftu (zajeb), kako su najmirnija država bliskog istoka. Potpisali su mirovni sporazum sa Izraelom i balansiraju sa odnosima u nestabilnoj regiji. Navodno Jordan ima jedne od najboljih liječnika i zdravstveni sustav u arapskom svijetu, fakulteti su im iznimno cijenjeni. Iako Jordan ima svega 6 milijuna stanovnika, gotovo 1/3 su doseljenici Palestinci koje je Izrael protjerao, od kojih su mnogi završili u Ammanu, posebice njegovom istočnom dijelu.


Jerash

Drugo ime za Jerash: Pompeji istoka, grad od tisuću stupova.

Grčko-rimski grad Jerash najbolji je očuvani i najkompletniji grad nekadašnjeg Dekapolisa, a i najspektakularnija rimska građevina izvan Italije. Grad je impresivan. Ulazi kroz Hadrijanov prolaz, veličanstvena vrata izgrađena u slavu posjete veličanstvenog rimskog vladara.



Nastavili smo hodati i došli do ogromnog trga, ovalnog foruma okruženog stupovima, veličine 80 x 90 metara. Kolonade se skupljaju u glavnu ulicu, dugu 600 metara.





Glavnom ulicom prolazimo kroz trgovački centar te Agoru. U njenom središtu je mala fontana.



Nevjerojatno izgleda grad koji je sagrađen prije 2000 godina. Čini mi se da nismo previše napredovali od tada kao civilizacija.

Jerash je originalno nastao u grčko doba, te su hramovi bili posvećeni grčkim bogovima. Grčki bogovi su zamijenili rimski. A rimske bogove je zamijenio kršćanski. I tu je stalo. Rekli bi, bogovi se mijenjaju, Jerash ostaje. Potres ga je razorio 749. godine.

Jedan od dvaju amfiteatara u gradu. Manji:



Veći:



Posebnost ovog amfiteatra je to da je akustika izvrsna. Govornika dobro čuju na svim dijelovima gledališta. A moglo se smjestiti oko 3000 posjetitelja.

Jedan od hramova:



Posvećen je Zeusu.
Hram posvećen je božici Artemidi:



U podnožju hrama je sustav cijevi i odvoda koje su skupljale kišnicu i odvodile je kanalizacijom u podzemne spremnike.

2 sata koliko smo mislili da će biti dovoljno je bilo prekratko za Jerash. Pošto danas ima još destinacija za posjetiti, krenuli smo dalje.


Anjara

Nakon Jerasha, došli smo do kršćanskog svetišta „Our Lady of the Mount“ u Anjari, biblijskog grada. Legenda kaže da se ovdje Isus odmarao na proputovanju iz Galileje u Jeruzalem (ili obrnuto). Njegova posebnost je po tome što se nalazi Gospin lik iz kojeg teku krvave suze. Navodno su uzorak odnijeli na ispitivanje i radi se o ljudskoj krvi.



Nije baš da mislim da je istina, ali ajd.

U okrugu se nalazi još jedna crkva, utočište za žene, sirotište itd...




Ajlun

Malo zatim, zaputili smo se vidjeti Ajlun tvrđavu. U jednom trenutku naš vodič/vozač je popizdio na prometna (ne)pravila i rekao: „there are animals on the road, not human“. A ekipa „žešća“. Improvizirane trgovine sa nikakvim higijenskim uvjetima. Kao recimo ova gdje se meso i kruh prodaje na razastrtim ćilimima.



Put smo nastavili i prema samoj tvrđavi Ajlun. S brežuljka se pruža spektakularan pogled na sam grad i okolne brežuljke.



Tvrđava Ajlun:



Tvrđava je sagrađena u 12. stoljeću. Jedna je od prvih utvrda sagrađenih za obranu od križarskih pohoda. A kao takva, dominira sjevernim Jordanom. Jednom prilikom su je Mongoli uništili. Narednih nekoliko stoljeća su je koristili razni điberi obnavljali i dograđivali, sve dok nije uništena u potrebu 1837. i 1927. Proces njene obnove trenutno traje.



Nakon ove tvrđave, nastavili smo prema gradu Irbid i Umm Qays, našoj posljednjoj današnjoj destinaciji. Zanimljivo je vidjeti do koje mjere Jordanski vozači ne poštuju prometna pravila, tako da je pajdo u šleperu na autocesti, koja btw broji 4 trake (dvije u po svakom smjeru), uredno vozio u suprotnom smjeru. Pa ti njega izbjegavaj.




Irbid

Put nas vodi preko Irbida. Većeg grada sjevernog Jordana koji je poznat po iznimnim bolnicama i sveučilištima od koji su najznačajnija Jordan University of Science and Technology i Yarmouk University.



Irbid je drugi najveći grad u Jordanu. U njemu smo pronašli okrijepu i krenuli dalje.


Umm Qays

Umm Qays je ostatak grčkog-rimskog grada a koji se smjestio na samoj tromeđi Jordana, Izraela i Sirije (Golanska visoravan). Poznat je po tome što je građen od crnih vulkanskih stijena, a poseban ugođaj je posjeta prije samog zalaska sunca. Tom ugođaju smo i svjedočili. Nevjerojatno.



Genijalnost antičkog doba i gradnji se i ovdje očitovala. Pločnici ulice od crnih vulkanskih stijena su postavljeni dijagonalno kako kotači kola ne bi zapadali u fuge.

A tek pogled na Golansku visoravan. Sirija na dohvat ruke.



Tko nije doživio zalaz sunca nad Golanom, taj se nije ni rodio! S lijeve strane visoravni, puca pogled na Galilejsko jezero i Tiberias.



Prošetali smo i samim ruševinama.



Rimljani su i ovdje sagradili amfiteatar. S tim da je ovaj od crnog stijenja.





Pogled na Tiberias i Galilejsko jezero koje smo posjetili prije 4 dana. Zvuči nevjerojatno, ali samo je 4 dana prošlo od toga. A toliko toga već vidjeli.



Stigao je i sumrak. Naš vodič uporno je pokušavao doznati „am I romantic?“ Ostao je uskraćen za odgovor.



Vratismo se u Amman, te ugovorimo u hotelu novu sutrašnju turu sa istim vodičem/vozačem. Nadamo se da ćemo ovaj puta dobiti četvrtu osobu koja je malo socijalnija od namjernice južnoafrikanke koja nam je pravila društvo danas.


Dan osmi

Nakon doručka, sjedamo u auto i obilazimo: Madabu, planinu Nebo, mjesto Isusovog krštenja – rijeku Jordan te Mrtvo more. Ovaj puta nam društvo pravi puno socijalnija Malezijka, naoružana sa 3 fotoaparata.


Madaba

Madabu nazivaju glavnim gradom mozaika. Udaljena 30-ak kilometara južno od Ammana.



Madaba je poznata po najstarijoj poznatoj karti Svete zemlje, odnosno, bizantskog Jeruzalema iz 6. stoljeća. Karta je napravljena kao mozaik a sastoji se od skoro 2 milijuna dijelova i nalazi se kao pod u Grčkoj bazilici.



Osim samog Jeruzalema na karti je prikazano cijelo područje današnjeg Izraela i Jordana pa je tako vidljiva i ondašnja veličina Mrtvog mora, koje nije bilo razdvojeno u dva bazena.

U okrugu smo obišli i arheološki muzej koji je krcat starim mozaicima od kojih su neki stari i do 8000 godina. Nakon što smo obišli muzej, imali smo priliku vidjeti u živo kako mozaici nastaju. Te nam je jedan dućandžija to i demonstrirao. Postoje 2 načina izrade mozaika: stari i novi. Pa ako kupujete mozaike u dućanu, mozaik izrađen na stari način je prilično skuplji od onih nastalih novim načinom slaganja kamenčića. Pomalo je čudno da se u dućanima arapskog svijeta ne može cjenkati, a to smo ovdje doživjeli. Vrlo je česta praksa u Jordanu da te u dućanu posluže kavom ili čajem. Odmah dobiješ poriv da kupiš nešto.

Dalje smo nastavili spuštati se prema dolini Mrtvog mora prema „Baptism site-u“ ili u prijevodu mjestu Isusovog krštenja na rijeci Jordan, no prije toga prema planini Nebo.




Planina Nebo



Planina Nebo (čita se „nibo“, a ne "nebo") je mjesto s kojeg je Mojsije gledao na obećanu zemlju.

Pogled na obećanu zemlju:



Vidjeli smo maslinu koju je posadio Ivan Pavao II. Mjesto je puno mozaika i arheoloških ostataka iz pradavnih vremena.




Baptism site of Jesus – mjesto Isusovog krštenja – rijeka Jordan

Prilazimo samom mjestu, prema rijeci Jordan. Odjednom je primjetna vegetacija nakon pustinjskog okoliša.



Žbunje strši po cesti.

Kako je faktički ovo mjesto gdje je kršćanstvo nastalo, brojne su crkve sagrađene u okolici. Valjda svaka crkvena frakcija na svijetu ima svoj objekt.



Živi je dokaz razjedinjenosti crkava. Ego i umišljene veličine koje misle da imaju ekskluzivnost. Obično odbacuju druge crkve i misle da jedino one ispravno propovijedaju evanđelje.

Ulaz u samo mjesto platiš dvanaest “đi-dija” (12 JD) a dobiješ vodiča, elektroničku napravu koja priča. Vodič, dakako s grupom u shuttle busu, vodi prema svetištu uz upozorenje da se nitko ne izdvaja, jer je ovo vojno područje. Ono što iritira su muhe i čudan neki miris.

Prilaz samom mjestu ide putem nekoliko stotina metara malom puteljku kroz šipražje.



Mjesto Isusova krštenja. 400 godina kasnije, kad je priznato kršćanstvo, sagrađena je na tome mjestu crkva, koja je u potresu srušena. Crkva je svjedok da ovdje više nema vode.



Korito je suho jer su Izraelci postavili brane i skrenuli tok rijeke, tako da morate proći nekoliko stotina metara do same rijeke i mjesta gdje su dvije države razdvojene s par metara „svete“ vode.

Rijeka Jordan.



Vodostaj rijeke Jordan je prije 2000 godina bilo viši za 3 metra nego li danas. S jedne strane Jordanski vojnik, a s druge strane Izraelski. S puškama. Dvije države nit' se vole, nit' se mrze. Vrijeme zadržavanja ograničeno je na nekih 6 minuta.

Nešto je očito krenulo po zlu tijekom povijesti.

Na samom mjestu je Grčka ortodoksna crkva koja ima prilično živopisnu unutrašnjost.





Nastavili smo vožnju prema Mrtvom moru.


Mrtvo more

Zanimljivost druga: najniža suha točka na planeti Zemlji (stručno rečeno: najveća depresija na svijetu).



Mrtvo more je zapravo slano jezero koje leži na -400 metara nadmorske visine (najnovija istraživanja kažu: -418m). Najveća dubina mu je oko 400 metara. Iz njega voda ne istječe, vodu gubi isparavanjem. Razina mu stalno pada zbog pretjeranog uzimanja vode iz rijeke Jordan.

Zanimljivost treća: Mrtvo more je drugo najslanije jezero na svijetu (postoji jedno u Africi sa 35% saliniteta).

Salinitet jezera je oko 33%. Probao sam ga liznuti, skoro kao da stavljaš sol u usta i gore, jer osim soli su i neki minerali. Usporedbe radi, gotovo je 10 puta slanije od našeg Jadrana (salinitet oko 3%).

Suprotno kako mnogi vjeruju, Mrtvo more nije dobilo svoj naziv po tome što u njemu nema života. Različiti mikroorganizmi u njemu žive (anaerobne bakterije). Mrtvo more je dobilo ime zbog vjerovanja da je Bog poslao vodu na Sodomu i Gomoru i time uništio one koji su živjeli u grijehu. Jeli.

Godišnje mu razina opada oko 1 metar, te je postalo ugroženo.

Zanimljivost četvrta: kako bi održali određenu razinu vode u jezeru, Izrael i Jordan planiraju kanal od Crvenog mora do Mrtvog mora. Kanal bi bio dug oko 300 km, a stajao bi oko pet milijardi dolara.

Administrativni ulaz na plažu Mrtvog mora će vas koštati 15 „đi-dija“ (cca 120 kn), a za to dobijete isključivo pristup tuševima. Ajd, i vanjskim bazenima u kojima se nitko ne kupa jer nema ni smisla.



Plaža izgleda lošije od bilo koje hrvatske plaže, ipak ovdje je riječ o jezeru u pustinji.



Postavljene su table gdje vas upućuju kako se ponašati prilikom ulaska u more: ne roniti, ne se bacati, ne dozvoliti da vam voda dođe u oči. Opisano je kako morate ući u vodu: čučnuti i onda se lagano odbaciti na leđa u plutajući položaj. T'jebote!



I ovdje nisu mogli proći bez tipfelera (watre=water).

Vlada visoki tlak zbog najveće depresije na zemlji (cca -420 metara ispod razine mora), visoka vlaga, a iako je skoro 12. mjesec, prilično je vruće.

Zbog tog visokog saliniteta more je izrazito visoke gustoće, imaš osjećaj da si u nekom ulju, što onemogućava plivanje, ali je i nemoguće potonuti. Izgleda kao kad u šlaufu uđeš u naše more, nit' možeš plivat, nit' potonut. Navodno se tijekom godine nekoliko ljudi utopi, uglavnom zbog toga što ne poštuju sigurnosne odredbe te se nagutaju vode… što je smrtonosno ukoliko se odmah ne pruži pomoć. Nakon što izađete iz vode, poprilična količina soli ostane na koži.



Zanimljivo je vidjeti tu kulturološku raznolikost i kako Jordanke muslimanke žene ne smiju prikazivati svoju kožu ni pred kim drugim osim u intimi svoje kuće pred svojim muškarcem i Allahom, tako je ovdje bilo gospođa koje su se kupale obučene od glave do pete.



Oni koji imaju problema s kožnim bolestima, ovo je odlično odredište. Sol ubije sva sranja po koži, a i česti su oni koji se kaljužaju u blatu.

Povratak u Amman. Ovo nam je zadnja večer u ovom gradu. Iskoristili smo ju i obišli nekoliko dućana u potrazi za prigodnim poklončićima. Džamija kralja Husseina:



A otišli smo degustirati nešto što u Jordanu svi rade: pušu šišu. Ćutu, pušu, prolaznike gledu (by Bora Čorba).



Daklem, jabuka sa mentom za one bezobraznike koji su mislili.... U kombinaciji sa voćnim koktelom, fino je sjela. Jedino, ako navališ k'o sivonja, malo hiperventiliraš.


Dan deveti

Krećemo vidjeti krunu našeg putovanja: Petru. Ujutro u 6.30 kreće Jett bus iz Ammana prema Wadi Musa. Jedina „skedjulirana“ linija prema Wadi Musi je ova jutarnja. Postoji bus oko 10h, ali nije zagarantiran i ovisi o tome ima li putnika. Wadi Musa je gradić koji se smjestio uz samu Petru a od Ammana je udaljen 230 km prema jugu.



Put vodi autocestom kroz pustinju, te smo uživali pustinjskim krajolicima i relativno modernom autocestom, udobno se smještivši u jett bus. Koji, jelte, odmara ama baš ispred suvenirarnice. Jedne od najvećih i sa iznimno zanimljivim đinđulijama koju ikad vidjeh. Možeš potrošiti sate unutra.



Nakon 3-4 sata vožnje putinjom...



...stigli smo u Wadi Musu. Osjeća se nestrpljenje.


Wadi Musa

Wadi Musa je od samog ulaza Petre udaljena oko 2km. Grad je pun turista, hotela (preko 50) i restorana, tako da su cijene prilično više nego li u ostatku Jordana. Odsjeli smo u naredna 3 dana u jednom prilično dobrom hotelu „Rocky Mountain hotel“.



Priča iz Ammana se i ovdje nastavlja: tople vode ima samo od 18-22h. Dobra vijest: toalet papir je moguće bacati u WC školjku, a da se ne zaštopa.

Sa hotelske terase puca pogled na brda Petre.




A tek po noći.......




Petra

Petra je napušteni grad. Na arapskom znači „stijena“. U vrijeme antike bio je glavni grad Nabatejaca. U njoj se ističu helenističke građevine uklesane u stijene ali i vodovodni sustav. Petra je otkrivena zapadu tek 1812. godine. UNESCO-u su suze tekle kad ju je uvrštavao na svoj popis. A napisali su da je "jedno od najvrjednijih kulturnih dobara baštine čovječanstva".

Danas se Petra smatra jednom od najvećih znamenitosti Bliskog istoka, i najveća je turistička atrakcija Jordana.

Zanimljivost peta:
godine 2007., odabrana je  kao jedno od "novih" sedam svjetskih čuda.

Ulaz u Petru je skup. Po ljeti mu je cijena oko 35 JOD-a za jedan dan, dok sada po zimi upad košta 50 JOD za jedan dan (!). Dakle, 400 kuna. No, ako uzimate ulaznicu za recimo 2 dana, onda je cijena „svega“ 55 JOD-a. Ako, pak, dolazite na jedan dan, recimo iz Izraela i nemate dokaz da ostajete u Jordanu duže od jednog dana, to će vas koštati 90 JOD-a (720 kuna). Država, je li, nema naftu.

Što reći o Petri, a da ne pretjeram? Reći ću slikama. Kad uđete, desetine beduina vas tlače i nude prijevoz na magarcima, devama i konjima. I pri tome očekujući nemali bakšiš. Tako da smo „rentali“ konje.



I jahali nekih 900 metara dok su se pred nama počeli pojavljivati erodirani geometrijski oblici.



Nakon što siđete s konja, dolazite do uskog prolaza koji se naziva Siq, a dugačak je 1200 metara. U najužem dijelu jedva je širok 2 metra.



Po tom Siq-u uklesan je akvadukt koji je vodu dovodio do grada Petre sa obližnjeg potoka. Originalno, voda je tekla uskim prolazom i time ga oblikovala. Nabatejci bi tu vodi čuvali u podzemnim spremnicima i koristili je u ljetnim sušnim mjesecima. Prolazeći Siq-om, od divote koja se izmjenjuje sa svakim metrom što kročite kroz prolaz, teško je ostati ravnodušan.



Opisivati prolazak Siq-om nema smisla.



Mjesto je puno Beduina. Zapravo, jedino Beduini imaju pravo raditi u Petri, jer je to dogovor između njih i Kraljevine Jordan. Inače, Beduini nisu baš pretjerano omiljeni u Jordanu jer se nikad nisu integrirali u društvo. Žive po vlastitim pravilima. Nešto slično kao kod nas Romi. Bedunini se smatraju da su Božiji narod koji ne treba ništa raditi. A na svaki metar u Petri te neki od njih žica, prodaje, davi. Recimo, ova klinka nam je užicala naranču i bananu.



Na izlasku iz kanjona koji s istočne strane ulazi u kotlinu Petre, nailazi se na najpoznatiju građevinu Petre, Khazne al-Firaun ili „riznicu“.



Zapravo, ne radi se o građevinama, jer se kod objekata u Petri ne radi o građenim spomenicima, nego o objektima koji su uklesani u žive stijene.



Uklesala ljudska ruka pred nešto više od 2000 godina.



Pokušavaš naći riječ koja bi ju opisala, ali ne ide. Beduini su ju nazivali "Faraonska riznica", iako se radi o jednom od mnogih u stijenu uklesanih grobnica. Nije dokazano kad je rađena. Neki smatraju da je rađena u 1. stoljeću p.n.e., dok drugi misle da je iz 2. stoljeća nove ere.

Deve, strpljiva bića na koje se turisti natakare.



Od vremena križara (cca 1200.) pa sve do 1812. niti jedan Europljanin nije bio u Petri. Beduini su ljubomorno čuvali tajnu skoro 600 godina. Početkom 19. stoljeća naslućivalo se da bi negdje na Bliskom istoku mogao postojati jedan legendarni grad uklesan u stijene. Zapadnom svijetu ga je otkrio Švicarac Burckhardt. 100 godina kasnije, "Lawrence od Arabije" u svom jednom djelu je napisao: "Petra je najdivnije mjesto na svijetu."





Rimsko kazalište: dosta dobro očuvan amfiteatar iz 1. stoljeća.



I on je, isklesan iz stijene. Ima 33 reda sjedala i imao je oko 5.000 mjesta. Kod klesanja amfiteatra, otvoreni su prilazi nizu grobnica koje su još ranije bile uklesane u stijene.



Grobovi u kraljevskoj stijeni: nasuprot amfiteatra izdiže se tzv. kraljevski zid. Isklesano je više monumentalnih grobnica jedna do druge.





Pogled na dolinu Petre.



Nekadašnji grad Petra:



Jedna od beduinskih birtija:



Jedno od nas je postavilo pitanje: „jeste vi svjesni da smo ovdje?“. Ostali kao da nisu vjerovali u ispravan odgovor.


Beduinski kamp

Pala je večer i dogovorili smo odlazak u beduinski kamp na večeru. Vozač, koji ne razumije engleski, nas je čekao ispred hotela. Ušli smo u Isuzu i nastavili negdje prema „Little Petra“. Navedeni vozač je polupao ili pokvario sve hotelske automobile. Na taj detalj nam se požalila recepcionarka. (Ne)umijeću njegove vožnje u prometu smo se i sami uvjerili.



Beduinski kamp je zapravo nekakav šator gdje se skupilo nešto Šveda i Niskozemaca. Pošto je hladnjikavo, naložili su vatru, pa smo se dimili k'o šunke u šatoru. Čaj je bio topao.


Dan deseti

Petra #2

Dogovorili smo se da ćemo ujutro odmah nakon doručka otići u Petru i provesti cijeli dan. Naime, vrijeme koje je potrebno kako bi se Petra razgledala iznosi nekoliko dana. Grijeh je ovamo doći samo na jedan dan, ili kako to mnogi rade: na par sati. Na ulazu stoji ekipa koja služi da se s njima slikaš i ostaviš koji dinar.



Odlučili smo skrenuti sa standardne rute i doseći nekoliko odličnih vidikovaca sa kojih puca pogled na ostatak svijeta.



Na vrhu smo bili nagrađeni spektakularnim pogledom na kotlinu Petre i okolna brda.



Zatim smo se krenuli spuštati i otkrivati zabačene dijelove Petre.





A ovo su većinom sve grobnice.



Nakon što smo pronašli okrjepu u loklanom restoranu, odlučili otići do posljednje građevine (kojeg li pogrešnog naziva) Petre: Monastery-ja (Ed-Deir). Put vodi u visine i trebate preći preko 800 stepenica ne bi li došli do vrha. Naravno, eto beduina koji vam nude magarca koji će vas uspeti navodno za jedva nekih 20 minuta.



Ed-Deir je zapravo grobnica u stijeni. U prijevodu, ovo ime znači "samostan". Visok je 50, a širok 45 metara. Uklesan prije 2100 godina i smatra se vrhuncem Nabatejske civilizacije.





U blizini je nekoliko zgodnih vidikovaca sa kojih puca pogled na okoliš.



To je bila ukratko Petra. Ako bi htjeli pogledati sve, potrebno je uzeti i do nekoliko dana, a usudio bi se reći i tjedana, kako bi se detaljno obišlo mjesto. Svjetsko čudo.


Dan jedanaesti

Wadi Rum

Dogovorili smo “iznimno povoljan” taksi prijevoz do same pustinje. Taksista se obvezao da će nas pričekati jedno 3 sata i onda nas vratiti natrag.



Wadi Rum od Wadi Muse je udaljen nekih 110 km prema jugu. Moderan King Hussein autoput se proteže na jugu sve do Aqabe.



Wadi Rum je jordanski nacionalni park. Jedno je od najčarobnijih mjesta na Zemlji. Pustinju su ispresijcala brda koja kao da su izronila iz pijeska. Ovdje su pronađeni arheološki ostaci koji svjedoče o 12.000 godina ljudske naseljenosti. Evo i deva:



Odmah smo unajmili džip i deve i krenuli obilazak pustinje.





Jahanje na devama je zanimljivo. Dok hodaju, ljuljaju se. To je zbog toga što su jedine četveronožne (velike) životinje koje istodobno pomiču lijevi pa desni par nogu.

Zanimljivost šesta: nekoliko scena Star Wars-a je upravo snimljeno ovdje. Budući da lokacija ne djeluje Zemaljski.

Polu-dina po kojoj smo, naravno, bosi hodali.



Pogled s vrha:



Došli smo i do nekog klanca po kojemu je znalo ponekad biti vode. Ovdje su vidljivi ostaci pisama pradavnih civilizacija.



Malo potom, popeli se na stijene zanimljivih oblika.



Gle nas gore. Mašemo.

Nakon toga drapačina po pustinji kako bi došli do ruševina Lawrencove kuće.





Lawrencova kuća (Lawrence od Arabije – neki Britanac koji je vodio borbu Arapa protiv Turaka).



Lik je im’o stila.
Beduin je pokazivao sva svoja umijeća drapanja po pustinji.



Ostale su mi urezane u sjećanju riječi novozelanđanke, hotel staff-a iz Wadi Muse: “Wadi Rum je moja Crkva”.

Wadi Rum je ove godine (2011.) uvršten u UNESCO-v popis zaštite. Trebalo je vremena da im iz dupeta dođe u glavu.

Po povratku u Wadi Musu otišli smo na Shawarmu. Vjerojatno jelo koje najradije jedu.



Zatim smo imali čast i priliku posjetiti normalnu beduinsku kuću (ne turističke bljezgarije) i jednu tipičnu normalnu beduinsku obitelj. Totalno neplanirano.



Dan se približio kraju. Sutra već putujemo za Izrael (barem mislimo da je to tako).


Dan dvanaesti

Ugovorili smo taksi prijevoz do Aqabe i Eilata za svega 45 Dinara. Iako je danas muslimanska Nova godina, na moju zabrinutost oko toga da bi mogla granica biti zatvorena, svi su kategorički to odbijali.


Aqaba

Aqaba je udaljena 125 kilometara od Wadi Muse.



Na putu prema Aqabi pružaju se već poznati oblici:



Aqaba je prilično drugačija od svih gradova koje smo do sada vidjeli u Jordanu. Grad je krcat hotelima i pomalo bez veze. Iskoristili smo priliku i otišli do plaže. More toplo, najradije bi se okupali, ali ne stignemo. Nismo imali vremena otići do ruševina starog grada jer smo dogovorili da nas taksista pričeka sat vremena prije nego li nastavimo put za Eilat.



Sa ovog mjesta pogled puca na Egipat, poluotok Sinaj kojeg je nekada davno okupirao Izrael u šestodnevnom ratu.



Malo ispod je moguće vidjeti i obalu Saudijske Arabije, dok se Eilat u Izraelu vidi kao na dlanu.



Eilat, tj ovaj dio Crvenog mora je poznat po tome što se ovdje nalazi najsjeverniji koraljni greben na svijetu. Prošao je taj sat vremena planiran za Aqabu, sjeli smo u taksi i došli pred Izraelsku granicu. Zanimljivo je da ne postoje nikakve oznake ili putokazi koji bi ukazivali da idemo prema Izraelu. Dva grada tako blizu a tako daleko. Došli smo ispred granice, kad eto ti 2 policajca i vele: “border iz klouzd”.

What a hell? Uslijedio je moj odgovor. Kako zatvorena?

Granica je jednostavno zatvorena. Nitko ne zna zašto. Nije razlog niti muslimanska Nova godina. A čak nije raznlog niti radno vrijeme, jer je navodno granica otvorena od 8 ujutro do 8 navečer. Nije ni Šabat, jer Šabat upravo završava. Mi smo došli oko 3.30 sata popodne. Kaže jedan od jordanskih murijaka da dođemo ujutro jer počinju raditi od 6. A mi kupili avio karte Eilat – Tel Aviv, rezervirali hotel u Tel Avivu i sve što bi normalni ljudi učinili. Nije nam preostalo ništa drugo nego da se vratimo do same Aqabe i pronađemo nekakav smještaj, da kupimo nove avio karte, da probamo otkazati već kupljene i da probamo otkazati hotel.

Iznajmili smo nekakav hotel koji se na prvi pogled doimao jeftinim i dobrim, ALI! Hotel stuff jedva da priča engleski. Najprije mi je rečeno da je soba 35 dinara, pa se na kraju ispostavilo da je 25, jer recepcioner ne zna pričat engleski, pa smo spavali potpuno obučeni jer kreveti nemaju plahti. Umjesto plahti i jastučnica koristili smo vlastite ručnike i majice. Smijem li napomenuti da kupaona vjerojatno nikad nije oprana. Odvratno!

Iziritirani, otišli smo se najest pogledat nešto po gradu, usput zveknut šišu i pripremit se za ranojutarnji polazak prema Eilatu, jer avion polazi u 9.40.
Zalaz sunca za Egiptom.



Prošetali smo malo gradom još. Prilično je sve živo. Dernek.



Kako ujutro u 5.30 krećemo, odlučili smo kupiti nešto za doručak i išli smo u potragu za nekakvim pecivima. Lokalni Jordanci su nas upitili direktno u dućan lokalne pečenjare kruha. Kad tamo, jedan od zaposlenika se izrazito ljubazno ponudio, bez mogućnosti da ga odbijemo, te da nam pokaže cijeli process proizvodnje kruha, peciva itd… Pa je obilazak potrajao. A ljubaznost na visokom nivou.



Na kraju: “a da mi sad date novaca jer sam vam sve ovo pokazao” upita isti taj ljubazananko.

Manemoj! Nije mu bilo svejedno kad smo mu dali 3 dinara. Mislim ono: goni se!


Dan trinaesti

Nije još ni svanulo, zovem taksi telefonom da dođe. Hvala Bogu, mobitel se zakvačio na Izraelskog mobilnog operatera i poziv ide, jelte, prema Jordanu. U međuvremenu eto 6 drugih taksista koji se nutkaju. BTW – cijelo vrijeme u Jordanu taksisti čim vide stranca trube, nude prijevoz. Ispočetka je to sve simpatično, a na kraju ti lagano dosadi. Cijene do granice variraju od 7 pa do 15 dinara. Previše za tih par kilometara svejedno. Ali koriste priliku budući da isključivo stranci mogu prelaziti Izraelsko-Jordansku granicu. Ito pješice. Zaboravi na bilo kakav prijevoz. Došli smo na granicu. Forumi vrve sa opisima da je to “meka granica”. Kad ono, procedura skoro ista kao i preko sjeverne granice na rijeci Jordan. S jednom “malom” razlikom: ulazite u državu Izrael. Pa je procedura prelaska sljedeća:

1. dođete ispred granice i pričekate dok se ekipa ne pojavi na svojim radnim mjestima
2. pusti vas murijak naoružan kalašnjikovom i odete do prvog šaltera
3. platite izlaznu vizu od 8 dinara (ajd, barem su duplo jeftiniji od Izraelske izlazne vize)
4. dođete na drugi šalter gdje pokažete uplatu i date putovnicu
5. opet vam daju nekakav papirić koji ispunite i na njemu vam lupe pečat
6. greškom dođete na skeniranje prtljage, pa vas Jordanac, lupivši se nogom od neki oštar ćošak, stenjući uputi na drugu stranu
7. otpješačite 100 i više metara po ničijoj zemlji i dođete do Izraelske strane
8. policajki na prilazu pokažete putovnicu
9. policajka vas uputi na prostoriju za skeniranje ljudi i kofera
10. ukoliko skener pokaže da niste potencijalni terrorist dobijete nekakav papirić na kojem piše “pass 1” (mrak mi pao na oči kad sam vidio da je tek pass broj "1", očekivah ih još)
11. dođete do nekog murijaka kome pokažete taj papirić “pass1” i putovnicu
12. on vas uputi na šalter gjde se pregledavaju putovnice
13. na drugom šalteru vam pregledavaju putovnicu i usput propituju 100-tinjak pitanja o tome gdje smo bili, što smo radili, tko nam je pakirao stvari i slične gluparije
14. policajka se mršti kad je vidjela da sam joj predao sve moguće papire koje sam skupio prilikom prelaska Jordansko Izraelskih graničnih formalnosti, i ljutito veli: “this is Israel, not Jordan”. E tu sam dobio popizditis i odgovorio kuji da sam iz Europe i da mi nemamo tih nepotrebnih papirića već isključivo putovnicu
15. ta ista se onda ljuti zašto nemam ulazni pečat u Tel Avivu. Rekoh joj: “putujem uskoro u Maleziju i neće me pustiti k sebi ako vide vaš pečat u putovnici”. End of story. Čudila se.
16. lupi pečat također na posebnom papiru

I eto ga. Već ste u Izraelu.

Sjeli smo u pogranični taksi, i došli do Eilat aerodroma. Iako smo očekivali da će to potrajati, a dobili smo i pogrešne informacije da je aerodrom udaljen nekih sat vremena do granice, aerodrom je praktički odmah iza.

I tako, scena već viđena na Zagrebačkom aerodromu. Opet security officer koji postavlja pitanja. Kao da nam ih nije bilo dosta toga još jutros. Upitao me: “where are you from”. Rekoh “from Croatia”. Lik veli: “where is that?” Na to sam mu odgovorio: “you don’t know? In Europe for God’s sake”. Ne bi mi bilo čudno da neke nedođije od država postave pitanje “a gdje je Hrvatska”, već Izraelac. Izrael, koji je sa Hrvatskom igrao nekoliko nogometnih utakmica u posljednje vrijeme, Izrael koji se natječe u svim sportskim i kulturnim priredbama u Europi, Izrael koji sebe smatra dijelom Europe.

Na aerodromu imaju foru da ti sve stvari koje nosiš sa sobom namažu nečim i stave u neke sive vrećice i tek kad prođeš svu moguću i nemoguću sigurnosnu provjeru imaš ih pravo otvoriti.



Te smo morali ubit jedno 2-3 sata na aerodromu. Avion je dobrano kasnio.



Imali smo priliku iz zraka vidjeti Negev pustinju.




Tel Aviv & Old Jaffa #2

U Tel Aviv smo stigli u nekim poslijepodnevnim satima te smo raspoloživo vrijeme iskoristili da odemo ponovo do Old Jaffe i vidimo njenu ljepotu po noći.



Uspjeli smo barem noge umočit’ u Mediteranu.





Dan četrnaesti

Digli smo se u 7.00. Treba iskoristiti posljednji cijeli dan u Izraelu i obići pojedine destinacije dok još imamo  vremena. Stoga smo se zaputili prema Jeruzalemu (opet) i Betlehemu. Posljednju noć smo spavali, jer sutra ujutro avion polazi u 5.40, a zbog famoznih kontrola potrebno je doći barem 3 sata ranije. Stoga nema smisla ni spavati sljedeću noć.


Jeruzalem #3

Zaputili smo se vidjeti Kupolu na srijeni, dominantnu građevinu Jeruzalema.



Kupola na stijeni je džamija i jedna je od najljepših u muslimanskom svijetu. Prema predaji, sa ovog mjesta je Muhamed uzašao na nebo. Sličan scenarij se dogodio koju stotinu metara dalje i nekoliko stoljeća ranije (hint: Isus).

Zanimljivost sedma: Kupola na stijeni je najstarija muslimanska građevina i uopće islamski spomenik na svijetu.

Da bi došli do džamije potrebno je proći još rigorozniju kontrolu nego li onu na Zid plača. Ovdje nam je “uletio” samoproglašeni turistički djelatnik i slagao da je upad kakti 80 šekela, a da njemu možemo platit svega 50 šekela i da će nas pustiti. A mi kao sisali vesla. Nakraju sam ga doslovce otjerao.



Ulaz unutra je dozvoljen isključivo muslimanima. Šteta. Nije mi jasno to “pravilo”, budući da na najsvetije kršćansko i židovsko mjesto može ući svatko. Ali, ajd’. Pravila su pravila. Prostor oko džamije je interesantan.



Džamija je sagrađena na mjestu gdje je nekada bio židovski hram i koji je uništen u 1. stoljeću. Po završetku obilaska Kupole na stijeni, hitali smo u Betlehem.


Betlehem

Betlehem se zapravo nalazi u Palestini. Otprilike je 10 km južno od Jeruzalema, a do njega je najlakše doći tako što sjedete u arapski bus broj 21. i nakon pola sata vožnje ste u Betlehemu. Primjetno je da ne postoji nikakva kontrola putnika niti autobusa pri ulazu u Palestinu. Nekako se to normaliziralo.

Odmah po silasku iz autobusa, napadne vas gro vodiča, taksista i navlače vas da baš njih uzmete da vam pokaže grad i crkve. Pošto smo naoružani “knjigicom vodičem”, jedva smo ih se riješili i zahvaljivali na nuđene usluge. Jedan je toliko bio uporan da nas je pratio nekoliko stotina metara i nudio opciju “plaćanja po zadovoljstvu prikazanog (!)”. E nećeš nas, mislim u sebi.

I tako smo vrlo lako našli baziliku Rođenja Isusova:



Vjeruje se da je izgrađena na mjestu gdje je Isus rođen. Sagrađena je na špilji Isusovog rođenja. Prva crkva je ovdje bila sagrađena 333. godine, dok današnja datira iz 6. stoljeća.

U krugu crkve je nešto zanimljivo. Nije nam se dalo istraživati što.



U baziliku se ulazi kroz mala vratašca. To je zato da se kao sagneš i izgledaš ponizan.



Jedva das u visoka metar. Unutrašnjost crkve:



Mjesto koje označava gdje je Isus rođen.



Iako smo dobrano ogladnili, nije nam se učinilo neko ugodno mjesto taj Betlehem za ostati, stoga smo pohitali natrag u Jeruzalem. Na povratku iz busa vidi se zid koji okružuje Palestinu.



Kontroverzni zid s kojim je Izrael Palestinu pretvorio u zatvor. Opravdavaju se branjenjem od terorizma, a njegovo postojanje krši sva ljudska prava i moralna načela. Čini mi se da civilizacija nije baš napredovala posljednjih par tisuća godina. Zid se stručno zove “Izraelska sigurnosna ograda” i ukupno je dugačak 650 kilometara a visok je 8 metara.
Po ulasku natrag iz Palestine u Izrael postoji checkpoint gdje je potrebno izaći iz autobusa kako bi Izraelac provjerio ima li bombi. I nastavak slijedi prema Jeruzalemu.

Tu smo ubili još par sati na hrani, piću i dućanima. Povratak u Tel Aviv, te smo uzeli prtljagu i u ponoć krećemo prema aerodromu.


Dan petnaesti

Došli smo na Ben Gurion aerodrom 5 sati prije polijetanja aviona.



Očekivano, sigurnosne provjere su žešće. Ako nemaš sreće, otvore ti i raskupusaju cijeli kofer. Obasipa te neobjašnjiva sreća spoznajom da je i posljednja. A onda slijedi skeniranje i pretres ljudi. Ovdje ti čak i cipele mažu nečim. Sjedamo na Malev koji vozi do Budimpešte, a onda presjedamo na drugi avion i do Zagreba. Prođe li sve kako treba, već u 10.30 smo u Zagrebu.



Ne sjećam se kada se to zadnji puta dogodilo, ali avion je krenuo točno na vrijeme. Donose nam hranu, pa sam se upravo sjetio vica koji točno opisuje odvratnoću iste:

“Tata, tata, zašto ne nabavimo kantu za smeće?”
“Šuti i jedi!”

Slijećemo u Budimpeštu, a tamo magluština, hladno. Totalno nenaviknuti. Destinacija nas je pomalo razmazila i zaboravišmo da je kraj 11. mjeseca.



Ukrcavamo se u mali propelerac. Let do Zagreba je trajao oko sat vremena, a još dodatnih pola sata smo kružili iznad Zagreba, ne bi li uspjeli sletjeti. Vremenski uvjeti iznad Zagreba su bili katastrofični tako da smo bili prisiljeni vratiti se natrag za Budimpeštu i pokušati za sat vremena opet. Moš’ mislit’.

I dok čekamo ponovni odlazak za Zagreb, sjedimo sneni i razmišljam o svim tim mjestima gdje prethodna dva tjedna bijašmo. Crvene točkice na mapi ih pokazuju.



Nakon 4 sata čekanja avion je krenuo. Opet.



Uspio je sletjeti. “Samo” 38 sati smo bez sna.
Ideš spavat’, ujutro ustat’, otić’ na pos’o, and life goes on.

Jel' nam ovo sve trebalo?
...eh da!

Uživajte!
.:: MISHO ::.