TRAVELING

A   P E R S O N A L   P A G E
 

 
 
00:HOME   01:ABOUT ME   02:HI-FI   03:MUSIC   04:TRAVELING   05:PHOTOGRAPHY   06:CONTACT   07:LOGIN
 
 


HOME / TRAVELING / PARIS


Pariz 2017/2018


'Ajmo počet' sa ocvalim epitetima: grad svjetla, mode, kulture, romantike, provoda, odlične kuhinje i povijesti. Pariz kao kozmopolitska prijestolnica već desetljećima očarava posjetitelje, stoga smo odlučili da malo očara i nas. Ito preko Nove godine. Da li će uspjeti?
Putovanje će trajati kratkih ali slatkih 5 dana, a također i na ovom putovanju smo izbjegli putničke agencije i aranžirali sve sami. Kako se o Parizu ionako sve zna nismo previše potrošili vremena na ideju što posjetiti. Uslijedila je rezervcija avio karti te hotela, čeprkanje po Internetu, rezervacija i kupovina ulaznica kako bi se izbjegle kilometarske kolone ljudi koje se stvaraju ispred pariških znamenitosti. Odmah na početku šok: majke ti mile, pa koliko to košta. Pariz slovi kao jedna od najskupljih svjetskih destinacija a najnovija istraživanja kažu da je treći najsposjećeniji grad na svijetu. Godišnje ga posjeti oko 18 milijuna posjetitelja (nakon Bankoka i Londona), a rijetki su oni koji ostaju ravnodušnim nakon posjeta. Francuska je zapravo najposjećenija zemlja svijeta.

Originalni rimski naziv Pariza je Lutetia.


Dan prvi - 31.12.2017.

Let iz Zagreba do Pariza je direktan. Iako smo htjeli proći što jeftinije, opcija jeftinih avio prijevoznika je otpala budući da:
a) jedva da ima direkntih jeftinih letova;
b) masno naplaćuju kofere;
c) aerodromske takse i ostale napasti nisu uračunate u cijenu;
d) termini su nepovoljni ako uzmete obzir da putovanje traje jedva 5 dana.

Svanuo je 31.12. Zaputili smo se na novo zagrebačko aerodromsko zdanje Njofra Tuđman te prošli carinsko-sigurnosno-granične formalnosti i pričekali avion.



Usput, snebivamo se cijeni kave u jedinom aerodromskom kafiću nakon što se prođu sve one formalnosti a koja iznosi 28 kuna, ne znajući da će nam to biti najjeftinija kava narednih nekoliko dana. Taman posla, kažem ženi "da ne bi", jer ionako možemo očajnu filterušu naručiti u avionu u trenutku dok poslužuju onaj očaj za čalabrcnut'.
I avion je poletio. Kaže šofer pilot: "očekuju nas turbulencije, letjet ćemo brzinom od puno kilometara na sat, na visini od puno metara, na vanjskoj temperaturi koja je niža od hrvatskog proračunskog deficita, bla bla..." A putnici pozorno upijaju svaku izrečenu informaciju.
Ruta leta izgleda ovako:



Prelet preko Slov... (ne stigoh napisati jer je avion već preletio), Austrije, majke Švice pa Francuska.
Nakon jedva 2 sata, ciklone Eleonore, frontalnog vjetra i nemogućnosti mirnog slijetanja, avion je doskočio na Charles de Gaulle aerodrom.



Kada slijećete na Charles de Gaulle ponosno vas pozdravi ponos francuskog civilnog zrakoplovstva - Concorde.
Formalnosti su prošle relativno brzo. Sjećam ga se još prije 12 godina kad sam jedini i posljednji puta tu bio, a tada je to aerodromsko zdanje je bilo očajno. Engleskih oznaka skoro da i nije bilo, tako da bijah prisiljen na ubrzani tečaj francuskog jezika. Nije ni čudo da je taj aerodrom tamo 2009. bio proglašen drugim najgorim aerodromom na svijetu (glasali putnici). No, očito se situacija tijekom godina popravila, nabavili su Engleza da im napiše koju poznatu riječ i slično.
Pratimo čitljive oznake, odlazimo do automata za kupovinu karti za vlak (RER) prema Parizu. Kad.... kolona od pola kilometra ispred. To nam je pojelo brat bratu pola sata, ali zgodno je to što su postavili neki raštimani pianino pa si mogao terorizirat' ostale putnike namjernike, dok čekaš u redu. Tj. dok ti žena čeka u redu.
Napokon hvatamo vlak i idemo prema Parizu, oh mon Dieu!




Pariški metro

Nakon vlaka, prebacujemo se u metro i za tili čas dolazimo do hotela. Dakako, pariški metro je izrazito funkcionalan. Stanice su relativno blizu, a vlakovi idu svakih 2-4 minute. Metro je počeo operirati pradavne 1900., a danas broji 16 linija. Zaimljivo je da je dosta linija automatizirano pa tako vlakovi voze bez vozača.



Kako smo se razmazili izgledom Moskovske i St. Peterburške podzemne željeznice, pariški metro nam djeluje nekako jadno. Ali zapravo i nije tako loš. Parižani znadu svakojaka čudesa postaviti unutra, a ovo je jedna od ljepših štacija na kojima smo bili:



Ostale stanice su ružnije.
Svaka čast rusima, ali parižani su nenadjebivi kada je u pitanju ulaz sa ulice:



Sve u Art Nouveau stilu.
Nama naviknutima na provincijalizam i nazadne države kao što je Hrvatska po dolasku u grad odmah upadne multietničko pariško društvo. Jedan od razloga zašto ima toliko crnaca je i taj da je francuski službeni jezik osim u Kanadi, Švicarskoj, Luksemburgu, Belgiji također i u Kongu, Nigeriji, Senegalu, Madagaskaru, Kamerunu, Obali Slonovače, dakle u ukupno 29 država svijeta.

Zanimljivost prva: francuski jezik bio je službeni jezik u Engleskoj preko 300 godina, a jedini je jezik, osim engleskog, koji se uči u svakoj državi svijeta.


Hotel

Hoteli u Parizu nisu baš jeftini. Oni koji se mogu pronaći za pristojne novce su relativno jadni. Naš odabir je bio niskobudžetni hotel u Bercy kvartu, koji nije tako loš.



Hotelske sobe su male, ali pristojan je doručak, iako za 3-4 dana sve već probate pa vam bude dosta. Osoblje je prilično ljubazno. Pravi Francuzi.
Kvart je poznat po Bercy Village-u u kojem je pregršt malih restorana koji dobro dođu kada ogladnite, a niste u prilici ostaviti bogatstvo u strogom centru. Cijene su žešće, tako da će vas i običan hamburger u McShitu koštati 10€.




Musée du Louvre

Nakon što smo došli u hotel, gotovo da i nismo sjeli i odmorili se, već smo se odmah zaputili u muzej Louvre.



Louvre je jedan od najatraktivnijih pariških znamenitosti i jedan je od najvećih svjetskih muzeja uopće. Upad se čeka satima, a da bi to izbjegli preporuka je kupiti ulaznice on-line. To zadovoljstvo će vas stajati 17€. Mi smo bukirali upad u 15.00, ali su nas bez problema pustili već u 14.30. Broj ljudi koji čeka ispred muzeja: milijarda.

Zanimljivost druga: Louvre je po broju posjetitelja 2017. godine bio drugi muzej u svijetu. Posjeti ga 10 milijuna turista godišnje.

Ovo što vas počinje iritirati ispred muzeja je gomila crnaca koji prodaju male Eiffleove tornjiće, a koji se nalaze na svakom koraku i ima ih na tisuće.



Staklena piramida čini ovaj muzej zanimljivim. Piramida je konstruirana 1989. Priča se da ona izaziva bijes ne samo kod konzervativnih arhitekata, već i kod filmaša. Zašto? Zato da bi snimili dvorište Luvrea za svoj film, morate platiti honarar i arhitektu Piramide (neki I.M.Peju).
Staklena piramida je zapravo "novi" ulaz u muzej. Nakon sigurnosnih provjera (Europa postaje k'o Izrael: u svaku zgradu gdje ima više od par ljudi se vrše sigurnosne provjere), spuštate se stepenicama i dočeka vas veliki hol.



Kažu da je izgradnja palače započela još 1190. godine. Tijekom godina je dograđivana te je pretvorena u kraljevsku palaču. Luj XIV ga je pretvorio u muzej 1793., točnije jedan dio zgrade. Muzej sadrži jednu od najbogatijih umjetničkih zbirki na svijetu. Tu se nalazi gotovo 400.000 eksponata, a dok je više od 38.000 umetničkih djela izloženo na 72.735 m². Procjenjuje se da bi posjetiteljima trebalo oko pet tjedana da na odgovarajući način pregledaju sva djela. Nama je trebalo zapravo sat i pol, jer ne možeš podnijeti svu tu gužvu, naguravanje i žamor.
Jedna od dvorana koju smo na žalost propustili obići:



Djela neprocjenjive vrijednosti:



90% ekipe je tu zato što je muzej razvikan. Ostali zaista gledaju umjetnine. Zanimljivo je da je u ovom muzeju dozvoljeno slikanje. U drugim sličnim muzejima u svijetu bi vam oduzeli fotoaparat, iščupali uši, vikali na vas pred svima i istjerali vas vani.
Odmah smo pohitali vidjeti sliku zbog koje svi dolaze. A to je famozna Mona Lisa. Uđete u oveću dvoranu, dočeka vas vonj znoja od mnoštva onih koji se naguravaju ne bi li smartphonovima ili 13 inčnim tabletima uslikali nešto što se može downloadati sa Interneta ito u punoj rezoluciji. Srećom, na ovu sliku se ljudi lijepe k'o muhe za govno, tako da je moguće ostale slike i eksponate razgledati normalno.



Eno je ravno naprijed. Slika zbog koje svi dolaze je omanje veličine a nalazi se iza neprobojnog i tko zna kavim filterima zaštićenog stakla. Podignete ruku najviše što možete i 'opa! Stisak na botun fotoaparata, pače smartphone-a:



Naravno, preko Interneta je uglavnom moguće pronaći prekrasnih primjeraka:



Mona Lisa je najpoznatija slika na svijetu. Rad je Leonarda da Vincija. Slika je silom prilika završila u Versaillesu a potom u Louvreu. Šalabajzer Napoleon ju odatle uzima i kači je u svoju spavaću sobu. Nakon njegova odlaska sa vlasti ponovo se vraća u Louvre.

Zanimljivost treća: 1911. slika je bila ukradena. Sliku je ukrao talijanski lopov, zaposlenik Louvrea želeći ju vratiti kući u Italiju. Potraga je bila duga i neuspješna. Poslije je neočekivano pronađena u Firenci kada ju je bezuspješno pokušao prodati te je vrćena u Louvre. Zanimljivo je i to da je krađa otkrivena tek sljedeći dan. Nakon toga 1956. je jadnica doživjela kamenovanje te napad kiselinom. Stoga je jedina slika u ovom muzeju koja se nalazi pod staklom. Napada je bilo i dalje.

Bože svakavkih luđaka.
Još nešto, onaj Bolivijac koji ju je kamenovao je dobio izgon iz Bolivije.

Zanimljivost četvrta: Mona Lisa je najskuplja slika na svijetu, iako joj je vrijednost neprocjenjiva. Nalazi se u Guinessovoj knjizi rekorda kao slika koja ima najveće osiguranje u povijesti. 1962. je osigurana na 100 mlijuna $, što je vrijednost koja je ekvivalentna od 800 milijuna $ ako se gleda u 2017.

Nakon što smo obišli slike, zaputili smo se prema rimskoj i grčkoj, a potom i ostaloj umjetnosti.



U Grčka antička vremena muškarce su uglavnom prikazivali gole, dok su zazirali od ženske obnaženosti. Danas je situacija malo obrnuta.



Nakon toga otišli smo do najpoznatijeg kipa Louvrea, remek djela koje je nastalo negdje 100-130 godina pne: Venera Milonska ili u prijevodu žena sa amputiranim rukama.



Nakon svega ovoga bijaše nam dosta i krenuli smo dalje.


Jardin des Tuileries

U nastavku Louvre muzeja pa sve to trga Sloge (Place de la Concorde) proteže se vrt Tuileries. Putem iz Lovre-a do tog vrta prolazite kroz ili pored brata najpoznatijeg slavoluka pobjede na svijetu.



Arc de Triomphe du Carrousel je manji brat poznatog velikog slavoluka pobjede. Napravljen je također u čast Napoleonovih pobjeda iako mu je započeta gradnja iste godine kao i veliki slavoluk pobjede (tzv. Etoile).



Dalje smo nastavili preko lijepo uređenog parka koji je "izgrađen" tamo pradavne 1564. za potrebe šepurenja kraljeva, tj. kraljice de' Medici, a da bi stotinjak godina docnije postao i javno otvoreni park, tj. uz upotrebu sile u obliku Francuske revolucije. Inače, kraljica de' Medici je poznata kao najveća trovačnica u povijesti kraljevskih dvorova. Ta baba je otrovala pun kufer onih koje nije voljela. Prava rospija.



Iako je zimsko razdoblje, vegetacije gotovo da i nema, park ipak izgleda lijepo. Na kraju tog parka instaliran je pariški London Eye (za ovaj naziv bi mogao dobiti prijetnje sa Otoka). Ustvari, zovu ga Roue de Paris.




Place de la Concorde

Taman na izlazu Tuileriesa dođete to Trga sloge (Place de la Concorde).



Place de la Concorde je najveći pariški trg a na sredini su mu nakeljili egipatski obelisk iz Luksora visok 22 metra. Star je brat bratu 3200 godina. Tijekom Francuske revolucije bio je poprište zbivanja. Trg je možda i najviše poznat po tome jer je tu umjesto obeliska bila giljotina. Giljotina je svima poznata kao humana naprava za izvršenje smrtne kazne koju su francuzi obilato i rado koristili. Bila je humanija jer je zamijenila sjekire, mačeve i vješala. Giljotiniranje je postalo društveni događaj na kojem su nazočili svi oni koji su držali do sebe a sam događaj bi se pompozno oglašavao i najavljivao. Kako je ponekad trebalo i više udaraca da se glava odvoji od tijela, osuđeni ili njegova obitelj su zato često plaćali krvniku da dobro naoštri sječivo, kako bi smrt bila brza i bezbolna. Sam krvnik bi u tom trenutku bio pravi celebrity. Tijekom Francuske revolucije oko 4000 nesretnika je giljotinirano, dok je samo na ovom mjestu glavom platilo njih 1119, uključujući Luja XVI, Mariju Antonetu, revolucionara Robespierrea i dr.

Zanimljivost peta: posljednje giljotiniranje na svijetu je izvršeno upravo u Francuskoj 1977., a trajalo je sve od Francuske revolucije, tj. 1792.

Romantični Francuzi.



Place de Concorde je poznat i fanovima TV serije Star Trek jer se na njemu nalazi sjedište United Federation of Planets.




Elizejske poljane

Strese se čovjek od ovog jezivog mjesta.
Sretni što nam je glava na ramenima, hitali smo u ulicu u kojoj će nam ista otpasti od prestiža i cijena. Riječ je o ulici Champs Élysées koja slovi kao najšira i najprestižnija ulica u Parizu te je jedna od najpoznatijih svjetskih ulica. S lijeve strane nam se ukazalo ogromno zdanje Grand Palais, muzej. Google kaže da mu je upad 12€ pa smo produžili dalje.



Ulica Champs Élysées dugačka je nekih 1,9 kilometara. Krcata je prestižnim stanovima, dućanima, barovima i kazalištima. Cijene basnoslovne.



Svaki dućan ima barem jednog zaštitara, gorilu, koji stoji i pušta znatiželjnike. Upečatljiv je jedan dućan koji izgleda kao palača ili nekakav muzej. Ovo je ulaz:



A tek sam ulaz u prostorije dućana:



Mislio sam da će nam naplatiti ulaznicu za upad. Unutrašnjost:



Urezano mi je u sjećanje poduži red koji se proteže na ulicu ispred dućana Louis Vuitton, kao da je unutra sve džabe. Za one koji ne znaju, to je nekakav modni brend koji dizajnira očajno ružne modne dodatke kao što su torbice i cipele. Cijene tih komada koštaju i do nekoliko tisuća €, a jedini razlog zašto ih ljudi (žene) kupuju je sindrom "upadljive potrošnje" (eng. Conspicuous consumption). To je svjesna kupnja preskupih stvari čija je realna vrijednost daleko manja, a sve kako bi ostale smrtnike učinili jadnim u njhovom društvu (prema vlastitom shvaćanju).
Dolazimo do jedne slastičarnice kako bi kupili nadaleko poznate francuske Macarone. Unutra red. Rekoh, mora da su cijene povoljne. Ušli mi. Cijena jednog Macarona je čak 3€. Inače, da bi osjetili zadovoljstvo te minijaturne slastice trebate kupiti/pojesti barem desetak.



Macaroni su postali pravi hit nakon što ih je na francuskom dvoru spravljao talijanski kuhar za onu rospiju Catherine de' Medici.
Idemo dalje, kad se ispred nas pojavi automobil tipične klijentele dućana sa Elizejskih poljana.



Nadobudno smo odlučili ipak kupiti i sebi nešto, pošto smo već tu, jelte, pa smo zašli u jednu uličicu okomito na Elzejske poljane. Kad tamo jedna plava jakna u izlogu. Priđem bliže i vidim: 4.600€. Uzmem foto aparat i uslikam. Gorila u crnom odijelu iz dućana me čudno gleda. Kažem ženi 'aj'mo odavde.




Centar Pompidou

Prije nego li odemo dočekati Novu Godinu, došli smo posjetiti jednu modernu parišku znamenitu građevinu: Centar Pompidou.



Radi se o najvećem europskom muzeju moderne umjetnosti. Zgrada je napravljena negdje 1976., a poznata je po tome što je sva instalacija s vanjske strane. Izgleda zgodno. Nekome je to ružno, ali tamo 70-tih je bila vrh. Oko zgrade upadaju u oči predimenzionirane klimatizacijske cijevi. Pravi HVAC.
Htjeli smo se popeti ovim crvenim stepenicama, ali su nas gorile na ulazu odvratile te su nam na nekom stranom jeziku objasnili da se radi o novogodišnjoj zabavi te da moramo biti na njihovoj nekoj listi za upad.
Dobro je, ostade nam 20€ koliko koštaju 2 ulaznice inače.



Potom smo otišli popiti kavu. Na našu nesreću naručili smo capuccino. Francuzi ga mrze iz dna duše pa mu je zato i cijena 6€. Kako mi dolazimo iz bogatog predjela Europe, nismo se ustučavali k'o iz p***e platiti 6€ za jednu pjenastu kavu, spravljanu caffe aparatom. Zapravo, narednih dana jedva da ćemo pronaći jeftiniju kavu. Uz kavu, francuzi vam nude i kroasane, koji su priličito ukusni. Zanimljivo je da su kroasani zapravo izmišljeni u Austriji.
Dalje smo hodali prema Eiffelovom tornju, našem zamišljenom mjestu dočeka Nove Godine. Rekoh, ma tu će biti spektakl. Na TV-u obično prikazuju veličanstven vatromet upravo sa Eiffelovog tornja. Divili smo se lokalnim barovima, zgradama, osvjetljenju.



Drugi naziv za Pariz je “Grad Svjetlosti”. Ovaj naziv potiče iz 16. stoljeća i to iz prilično mračnih razloga. U tom periodu Pariz je bio kolijevka kriminala. Strahujući da bi na ulici mogli biti napadnuti, opljačkani ili ubijeni, mnogi Parižani noću nisu smijeli izlaziti na ulicu. U pokušaju da se kriminalu stane na put te da se omogući građanima da se slobodno kreću ulicama u bilo koje doba dana ili noći, donijet je zakon koji je obvezivao građane da na svojim prozorima tijekom noći ostavljaju upaljene svijetiljke. Da je noću nelagodno šetati, osjetili smo narednih dana i mi. Nije baš svejedno susretati sve te kmice usred noći po kojekavim manje razvikanim kvartovima. Na ulicama/metroima usred dana je moguće vidjeti mnoštvo beskućnika koji spavaju u vrećama za spavanje i žicaju koji euro.


Musée d'Orsay

Dolazimo do muzeja Orsay, koji je zapravo bio nekada željeznička stanica, ali je pretvoren u muzej. Također, jedan je od najvećih muzeja umjetnosti na svijetu, a tu se nalazi najveća zbirka remek djela impresionizma. Izgrađen je krajem 19. stoljeća.



Kako je bio neupotrebljiv za dulje vlakove, 1939. je pretvoren u poštanski ured pa sklonište pa muzej. Kažu da je trebao biti srušen 1970., ali je zaustavljeno njegovo rušenje. Korišten je kao kulisa za snimanje nekih nepoznatih i nikad čuo filmova.


Burbonska palača



Fora palača koja je za vrijeme Francuske revolucije korištena u svrhu razvrata i opijanja. Ime je dobila jer se u njoj prvi put proizveo whiskey burbon. Šala, palača je bila u vlasništvu jedne od najznačajnijih europskih dinastija Bourbon. Ljepša je po danu i s druge strane.


Les Invalides



Dom invalida, ili službeno, Nacionalni dom invalida. Radi se o kompleksu zgrada uz koje je i dom za ratne veterane. Izgradnju doma je naredio Luj XIV 1671. želeći izgraditi dom i bolnicu za stare i bolesne vojnike. Bolnica/dom je ostala sve do početka 20. stoljeća nakon čega postepeno dolaze muzeji. Iznad doma dominira kupola u baroknom stilu visoka 107 metara te inspirirana bazilikom Svetog Petra u Rimu. Ispod te kupole se nalazi posljednje počivalište vječnog i jednog, jedinstvenog cara, oca, boga Francuske - Napoleona Bonaparte. Onome kojem je i njemački Tonči Huljić (u narodu poznat kao Ludwig van Beethoven) želio svoju Treću simfoniju nazvati "Bonaparte", jer ju je skladao nadahnut Napoleonom. A ja nadahnut pišem ove članke.
Napoleon se osjetio dovoljno moćnim te je pripremio Francuze za plebiscit na kojem su trebali odlučiti žele li ga uzdići za cara. Rezultat plebiscita vidljiv je u zaključku Senata: „Upravljanje Republikom prenosi se na cara!“ Krunjenje je obavljeno u katedrali Notre-Dame, a za tu prigodu Napoleon je u Pariz doveo i samog papu koji je trebao voditi ceremoniju. Na samom krunjenju Napoleon je jasno dao do znanja tko je gazda – uzeo je krunu iz papinih ruku i položio je sam sebi na glavu. U tom trenutku bio je božanska figura.
Francuska je postala Carstvo, a taj događaj je za sve njegove europske zaljubljenike bio hladan tuš, jer se idol republikanstva proglasio carem, tako da je npr. već spomenuti Beethoven, razočaran, svoju Treću simfoniju preimenovao u "Eroica". A ja izgubio nadahnuće za pisanjem o njemu.

Zanimljivost šesta: u Francuskoj je zabranjeno nazvati svinju imenom Napoleon.


Doček Nove 2018.

Došli smo i do Njega. Simbola.



Doček Nove u Parizu se odvija na malo drugačiji način nego kod nas. U Parizu je 31.12. normalni dan, kao i 1.1. Nema histerije, nema glavinjanja, odlazaka u dućane kako bi se priskrbile potrepštine za preživljavanje kataklizme. Kod nas i sami nazivi 31.12. nagovještavaju da nešto mora biti divlje, neprirodno: "najluđa noć", "najdivlja noć", "najbolja noć". Novu Godinu slavimo to što se Zemlja okrenula oko Sunca za puni krug?! To samo dokazuje koliko smo spremni izmisliti svašta, samo da bismo imali povoda za slavlje i trošak. Valjda parižani znaju da se promjenom datuma ništa neće promijeniti samo od sebe, pa je jedini razlog proslave Nove da popiju čašicu šampanjca i vide vatromet. Te prežive još jedan teroristički napad.



Da se nešto zaista događa, vidjeli smo u 22h u metrou kada ima ljudi više nego inače. Neki sa sobom nose boce šampanjca.
Svi su krenuli na Champs Élysées, samo smo mi krenuli na Champ de Mars, tj. poljanu ispred Eiffelovog tornja. Osim nas, još neki su krenuli. Mislim si, pa bolji vatromet će biti sa Eiffela, a to je prava prilika za fotografiranje. Mudro namještavam postavke fotoaparata na noćni mod i mod "fireworks" (vatromet). Ali avaj, Eiffelovom tornju ne možeš prići. Sve je ograđeno. Pored tornja je nekoliko kućica koje predstavljaju tzv. božićni sajam ili u prijevodu jadna verzija zagrebačkog adventa. Ne možeš ući niti kod njih. Ima nešto ljudi koji su si zauzeli strateške pozicije s pogledom na toranj. No, ne baš previše. Gledamo na sat, očekujemo. Nema nikakvog odbrojavanja. Pogled na sat i kažem, pa gle, već je 12 sati. U daljini vidimo vatromet na Champs Élysées ali ne i na Eiffelu. Fuck yeah! Baš smo potrefili.
Zbog gospodina sa gornje slike ili više njih, kod Eiffela se nije dogodilo ništa.
Zapravo, jedino što se dogodilo u 12h je da su upalili svijetleće lampice koje se inače pale nakon svakog punog sata i titraju neko vrijeme.



I to je to. Vraćamo se u hotel, umorni, jer sutra nas čeka ispunjen dan.


Dan drugi, 1.1.2018.

Odmah ujutro zaputili smo se vidjeti katedralu Notre-Dame dok još nema ljudi, tj. dok još spavaju. Metro je neobično prazan. Pa čak niti u metro stanici "Cité" u kojoj vrvi milijarda turista skoro da nema nikoga.



Lagano idemo prema otoku na rijeci Seni "Île de la Cité", jednom od dva preostala prirodna otoka. To je centar Pariza a na njemu se nalazi pariška najpoznatija crkva: Notre-Dame. Otočić je sa ostatkom Pariza povezan sa 9 mostova.



Pogled na rijeku Senu te zgradu u kojoj jedan dio glumi palaču pravde. Palača je jedno vrijeme bila kraljevska utvrda pa zatvor za vrijeme Francuske revolucije. Tu je bila zatvorena i Marija Antoneta, poznata kao lokalna frajla. Muljava rijeka nije privlačna.



Hodajući, skoro smo ugazili u crknutog štakora. Štakori, inače, prilično prosperiraju u Parizu. Prema procjenama ima ih preko 4 milijuna. Mnogi parižani su izrazito senzibilni za njihova prava pa su zabranjeni određeni otrovi, poput arsena, dinamita ili ciklona B, koji bi suzbio njihovu populaciju. Može ih se primijetiti i u parkovima gdje se čak i djeca igraju s njima.


Notre-Dame

Dolazimo do nje. Stajemo u red koji je jedva 20 metara. Žena mi veli, a u pljačku materinu koliki red, 'ajmo se mi progurati skroz naprijed. Usporedbe radi, u trenutku dok smo izlazili iz crkve, red se povećao na nekoliko stotina metara, tako da smo napravili pravi potez što smo došli rano, tj. u 10h na Novu.



Na ulazu Vas dočeka najpoznatiji stanovnik crkve Quasimodo te vas ljubazno upozori da skinete kapu, te da poštujete one koji su se došli moliti. Ako baš morate, barem isključite blic, kako ne bi remetili ugođaj. Kako nema horde turista, konačno možete u Parizu uživati u znamenitosti.



Notre-Dame je najpoznatija pariška crkva. Spomenik je rane francuske gotike te je pravo remek djelo. Gradnja joj je započela 1163., a trajala je sve do 1345. Katedrala je izrazito prostrana. Legenda kaže da je pariški biskup imao viziju o najljepšoj katedrali na svijetu te, kako nije bilo naprednih CAD računalnih programa, nacrtao ju je u blatu. Izgrađena je na mjestu srušene stare crkve, a stara crkva na mjestu Jupiterovog hrama iz doba Rimljana. Katedrala je poznata po fascinantnoj i zanimljivoj fasadi te potpornim stupovima sa strane koji drže cijelu konstrukciju da se ne uruši, tzv. kontraforima. Predstvljena je i maketa koja prikazuje to remek djelo.



Proživljavala je mnoge nedaće kroz povijest. Tijekom Francuske revolucije bila je opljačkana i dijelom uništena. Čak je bila prodana kao "otpad" na aukciji jednom trgovcu građevinskog materijala, te je pretvorena u skladište. Njena 4 zvona su otaljena za potrebe revolucije. Tijekom revolucije kršćanstvo kao religija je bilo potisnuto, te je proglašena hramom Kulta razuma - religija novonastale republike.



Ono po čemu je crkva Notre-Dame još poznta je da se u njoj svakog prvog petka u mjesecu izlaže kruna od trnja koju je Isus nosio prilikom svog razapeća.
Kako smo došli u ovo božićno-novogodišnje vrijeme, u crkvi su izložene najveće i najljepše jaslice ikad viđene. Jaslice ne prikazuju samo štalu, već i cijelo naselje. Gotovo svi likovi su pokretljivi i nešto kao rade.



Ispred crkve je točka nazvana "Point zéro", polazna točka po kojoj se mjere sve udaljenosti od Pariza.



Potom smo htjeli obići Latinsku četvrt. To je šarmantna četvrt prepuna dućana sa suvenirima iz Kine. No, kako je pljuštalo, samo smo prošli i odlučili smo ju obići neki drugi suvlji dan.



Nastavili smo dalje. Došli smo i do Panteona, ogromnog zdanja koje je zatvoreno jer je ponedjeljak.



O njemu malo kasnije, jer smo drugi dan došli i provirili. Ova građevina je iznimno povijesno i znanstveno značajna, a zašto je značajna bit će riječi malo kasnije u ovom putopisu. Upad je 12€.
Nakon što smo osjetili lagani umor, te strahovito prokišnjavanje jakni, nogavica, cipela i majica, odlučili smo sjesti u šarmantnoj kavani i naručiti omiljeni capuccino za pišljivih 6,5€.



Ulazimo unutra, prilazi nam on. Šarmantni francuski, pače, pariški konobar i nudi nam šarmantnu uslugu. Vodi nas do našeg stola.



Mi smo mokri k'o miševi. Taman smo usred oluje koja je dobila ime Eleonora. Vjetrovi pušu i preko 100 km/h, a nekoliko je srušenih stabala. Vijesti javljaju da je i pariški aerodrom zatvoren. Zove nas familija, poznanici iz Zagreba. Malo su zabrinuti, a mi ih umirujemo. Malo smo se posušili i krenuli smo dalje.


Eiffelov toranj

Zanimljivost sedma: kažu da je četvrta najposjećenija stvar na svijetu. Godišnje ga posjeti oko 7 milijuna ljudi. Pariz godišnje uprihodi oko 12 milijardi dolara od turizma, a od toga samo Eiffelov toranj sudjeluje sa oko 7 milijardi u zaradi.

Kako smo informirani da se na ulaz Eiffelovog tornja čeka satima, savjet je da se karte kupe on-line. No, ako idete rezervirati karte, najbliži slobodni termin će vam biti za nekih mjesec i pol, tj. bliži termini su već svi rasprodani. Ne preostaje vam ništa drugo nego da dođete čekati satima ili da kupite ulaznice preko nekih pariških preskupih putničkih agencija koje vam osim upada na toranj upakiranju i još štošta, npr. vožnju Senom, a što smo mi i učinili. To zadovoljstvo nas je stajalo 69€ po lubanji, dakle 138 € za oboje. Meeting point je u nekakvoj putničkoj agenciji lociranoj tik do tornja u jednoj ovakvoj zgradi, u kojoj stanovi bulje direktno na Eiffela. Moram priznati, nije im lako. Valjda zato i drže spuštene rolete na prozorima.



Okuplja se nas 15-ak nepoznatih, te nas voditeljica imenom Lora vodi. Prilazimo k njemu. Divljenje. Svrš...oduševljenje. Uzdasi. Simbol Pariza.



Originalno je izgrađen 1889. za vrijeme nekakve izložbe koje bijahu popularne onog vremena, a bijaše i spomen na 100 godišnjicu Francuske revolucije. Nakon toga je trebao biti srušen, ali eto nije. Konstrukcija mu je započela 1887, a sagrađen je za 2 godine.

Zanimljivost osma: 41 godinu je bio najviša građevina svijeta ili sve dok se 1930. nije sagradila Crysler Building zgrada u New Yorku.

Visina mu je 324 m sa antenom, 300 m ako otpiliš antenu, a zadnji kat na kojem se možeš legalno popeti je na 276 m. U tornju operira čak 8 liftova te su pokretani su hidraulikom. Toranj je napravljen od čelika, masa mu je 10.000 tona. Ekonomisti su izračunali da kada bi sada izgradili toranj iznova, to zadovoljstvo bi vas stajalo 480 milijuna $.



Da bi se popeli do vrha najprije morate čekati kilometarsku kolonu ljudi koji su došli vidjeti do čudo. Kako je sigurnosna situacija u Parizu, Francuskoj, Europi, svijetu, planetu i svemiru u očajnom stanju, od prije 2 godine su uveli sigurnosne provjere ito na čak 2 punkta. Pa ako se mislite raznijeti bombom na tornju, to vam neće proći za rukom. Bolje vam je to učiniti u miru doma.



Kada je sagrađen, bio je toliko ružan da su mnogi okretali glavu od njega. A bilo je i onih koji su tvrdili da kad se popneš na vrh, najljepše je to što se sa vrha ne vidi sam toranj. Zapravo, toranj je toliko ružan da je naprosto fenomenalan. Kad je sagrađen, planirano je da bude demontiran već nakon 20 godina. Od rušenja ga je spasilo to što je 1900. francuska mornarica dodala radio antenu, budući je to najviša točka u Parizu i praktički do mora.



Nakon što prođete kontrole, potrebno je nekoliko minuta pričekati lift koji vas vozi do prvog, potom do drugog kata. Sa njega puca pogled po Parizu.



Za razliku od mnogih drugih gradova, parižani su ograničili visinu zgrada, ne računajući monolitno ružno zdanje, visoki toranj Montparnasse koji je najomraženija pariška građevina, a koji svojom visinom od 210m te lokacijom na brežuljku Montparnasse zapravo nadilazi visinu Eifflelovog tornja. Ta zgradurina je proglašena drugom najružnijom zgradom na svijetu. Zgrada na vrhu posjeduje vidikovac s kojeg se zapravo pruža najljepši pogled na Pariz samo zbog toga što se ne vidi sama zgrada. Visoke zgrade su rezervirane samo na La Défense četvrt.



Tijekom drugog svjetskog rata, francuzi su na Eifelovom tornju presjekli kabel za lift kako se onaj papak od Hitlera ne bi popeo na njega. Navodno se Hićo htio popeti na njega, ali je ubrzo odustao kada je vidio da je ispred njega 1500 stepenica do vrha. Otuda dolazi čuvena izreka da je Hitler pokorio Pariz, ali Eiffelov toranj nikada. Legenda kaže da je poslao svoju delegaciju da postavi svastiku na vrh. Ubrzo je otpala jer ju je vjetar otpuhao, pa su onda našli neku manju koja je stajala. Također, dodali su i antenu na vrhu kako bi širila TV propagandu kroz Francusku. Mora da su ovi bili ludi od toga.



Eiffel je svoju ideju predstavio mnogim gradovima u Europi. Svi su ga odbili i rekli su mu: "ne budali". Zapravo, Gustave Eiffel je originalno htio sagraditi toranj u Barceloni, ali su ga grdski oci odbili i rekli su da se neće (pazi sad!) uklopiti u vizuru grada.
Eiffel se zapravo nije tako prezivao. Pravo prezime mu je Bönickhause, ali kako francuzi nijemce ne vole duplo više od engleza, promijenio je prezime pravdajući se time da ga kakti ne mogu izgovoriti.
Suprotno mišljenju, Eiffel nije arhitekt tornja. Arhitekti su Maurice Koechlin i Émile Nouguier, a doradio ga je i poboljšao Stephen Sauvestre. Toranj je dobio ime po Eiffelu jer ga je sagradilo Eiffelovo preduzeće. Naravno, Eiffel nije samo izgradio ovo čudo. Poznato je da je izgradio između ostalog i kip Slobode u New Yorku, te brojne mostove uključujući i Sarajevski most Skenderija.



Svakih 7 godina se toranj iznova farba. Za to se potroši oko 50 tona boje, a tamniji tonovi se koriste za donji dio a svjetliji za gornji. Razlog: kako bi boja ostala prividno ista kada se gleda sa zemlje zbog atmosferske perspektive. Boja mu se također mijenja svakih 7 godina na način da posjetitelji glasaju koja će se koristiti. Glasati se može na prvom katu. Zbog termalnog svojstva metala, toranj je preko ljeti viši za 18 cm nego li zimi.
Na drugom katu se nalazi restoran s pravim pariškim cijenama. Objed će vas tako koštati nemalih 300€ po obroku. Ne vjerujem da je nekakava gastronomska ponuda, ali ako ste jajan koji ima para, samo izvolite.
Postoji svakojakih luđaka, pa se tako jedna usidjelica 2008. vjenčala za Eiffelov toranj.

Zanimljivost deveta: 1891. godine u Londonu su odlučili sagraditi toranj viši od Eiffela te njemu vrlo sličan (Watkinsov toranj). No on se pokazao nestabilnim te nikad nije dovršen i na kraju je 1907. srušen.

Na tornju ima oko 20 tisuća žarulja.




Vožnja rijekom Senom

Rijeka koja protiče kroz Paris se zove Sena (Seine). Pošto smo kupili karte za Eiffelov toranj koje uključuju i vožnju rijekom, a kiša je neumorna, pravi je trenutak za vidjeti povijesno središte grada zavaljen u brod dok ti objašnjavaju koje zgrade su od nekakvog značaja, koji trg je poznat, koji događaj je bio mraaak i slično. Dolazimo do porta gdje su usidreni turistički brodovi. Na rijeci ih ima brat bratu stotinu. Ali svejedno smo čekali skoro sat vremena. Ulazimo i pokušavamo odabrati strateška mjesta kako bi vidjeli što bolje.



Iza svakog sjedala je nekakva elektronička naprava na kojoj izabereš jedan od jezika i onda slušaš što ti ovaj (voditelj broda) govori.



No, to je toliko bilo naporno za slušati, pogotovo jer ste htjeli čuti nekakve konkretne informacije, a ne lirsku poeziju popraćenu komornom glazbom. Ubrzo smo odustali i pokušavali išta vidjeti kroz kišom orošeni prozor.



Ukratko, nit' čuli, nit' vidjeli. Odvažih se i izađoh vani kako bi bolje vidio, ali ciklonska fronta koja vlada ovih dana u Parizu to nije dozvolila. Bolje je biti na suhom pa se barem nešto vidi. Ajd', ubrzo je stalo pljuštati pa su se počeli nadzirati mostovi i prolasci ispod njih.



Kapetan broda nam javlja tužnu vijest: zbog visokog vodostaja rijeke nije moguće proći ispod najstarijeg pariškog mosta koji se pak zove Novi most (Pont Neuf), tako da smo se okrenuli i krenuli ploviti na suprotnu stranu. Nažalost, jer je brod trebao obići samu staru jezgru grada te otok na kojem je Notre-Dame. Tja, šta je tu je. Čak se malo i razvedrilo.



A kako bi brod plovio planiranih sat vremena, obišli smo nama nezanimljivi novi dio Pariza. Mislim ono, nove zgrade, što je suprotno od "stare zgrade".



Kako je već pao mračak, otišli smo vidjeti Eiffelov toranj po mraku. Onako kad ga osvijetle, a on čarobno blješti. Uživajte u fotogaleriji. Mi jesmo u živo.




Pariški advent

Ispod Eiffelovog tornja je nekoliko malih kućica koje predstavljaju okljaštrenu verziju zagrebačkog adventa.



Joyeuses fêtes ili što bi u prijevodu značilo sretan Božić i Nova godina nas pozdravlja pri ulazu. Prije samog ulaza su nas pozdravili i zaštitari koji su nam prokopali po torbi. Hodamo, gledamo, cijene 2-3 puta veće nego u Zagrebu. Kobasica je 8€, kuhano vino 4€ itd. Nije baš da ekipa u redovima stoji kako bi došli do okrijepe. Mi smo ipak htjeli nešto čalabrcnut' te smo kupili nekakav "tulip" koji je zapravo masno zgužvano pecivo sa kuhano-pečenim kobasama i dodacima, a sve za nemalih 12€ po komadu.



Ajd' pojelo se. Nije da bi se vratio po još jedan.


Dan treći - 2.1.2018.
Versailles

Trećeg dana smo posjetili Versailles, valjda pojam luksuza.
Karte smo kupili ranije preko Interneta, jer je to takozvana opcija "skip the line". Informirani smo da se u prosjeku čeka i do 3 sata samo kako bi ušli unutra. Druge su preporuke da se dođe odmah ujutro u 9 sati jer je manja gužva za ulaz.
Do Versaillesa vozi vlak, linija RER C. E sad, kako RER C ima više smjerova, trebate znati francuski kako bi čuli najave vlakova i kuda koji vozi. Druga opcija vam je da sretnete nekog Korejanca na kolodvoru kojem je to zapravo 10-ti put da ide u Versailles pa će vam on sve objasniti. Mi smo izabrali ovu drugu opciju. Negativna strana toga je to što simpatični azijat, koji je zapravo profesor sa hrpom studenata, osoba koja voli puno pričati, ali nije pretjerano vičan sa engleskim. Nakon 40-ak minuta vožnje, stižemo u Versailles. Po izlasku iz kolodvora, vidjevši hordu turista trčećim korakom smo jurili prema dvorcu kao da se nešto džabe dijeli. Vidjevši nas i ostali kinez... ovaj turisti su trčali.



Prilazimo i stajemo u red. Red se ipak pomalo miče, ali ispred nas kilometar. Žena kaže, ajmo se ugurat' negdje. Pravim se fin i odgovaram ju da to ne čini. Kaže ona: "ja ću stat' između ove dvije skupine Kineza". To i učini. A kako im njihovo neznanje bilo kojeg stranog jezika kao i kulturološki odgoj ne dozvoljava da se bune, šutećki prihvaćaju to što smo se ugurali.



Stojimo u redu i dalje, prolazi još nekoliko minuta, a žena mi se naslađuje po principu "da mene nema ti bi još bio kilometaar iza". Rekoh joj, idem ja još bliže, probat ću se zgurati negdje ali ovaj puta među zapadnjacima kako bi manje upadao u oči. Kada se uguram, zovem te na mobitel pa mi se priključi, ali tek nakon nekoliko minuta da ne ispadnemo sumnjivi.
Tako je i bilo. Odem tik do ulaznih vrata, uguram(o) se u red, ito na takav način da nam porijeklo sa balkanskog podneblja nije dozvolilo niti zrnce grižnje savjesti. To je pravi "skip the line", a ne kojekakva kupnja ulaznica preko Interneta.



Prolazimo sigurnosne provjere. Iznenađuje me ljubaznost tete na ulazu koja se smiješi i ljubazno upućuje na nekakvu izložbu, iako je ispred nje milijarda posjetitelja.



Palača je zapravo jedva preživjela Francusku revoluciju. Veličanstvena je, raskošna i pretjerano aristokratska. Simbol je kraljevske arogancije. To je spomenik apsolutizmu. Palača Versailles začeta je iz ljubomore. Luj XIV je posjetio jedan od dvoraca svojih ministara, te su ga tom prilikom toliko razbijesnile odaje i luksuz koje je zatekao u tom dvorcu a ponajviše što je to bilo od nekoga kome je on nadređeni. Tog ministra dao je uhititi te njegov luksuz opljačkati. Tako nastaje novi dvorac na močvarnom području koji postaje novi francuski dvor. Preko 22.000 radnika je angažirano kako bi se napravila najljepša palača i vrtovi na svijetu. Od 1979. nalazi se UNESCOvom popisu svjetske kulturne baštine.



U palači je bilo smješteno oko 3000 plemića i dvorjana. Tu se nalazi oko 700 ukrašenih i raskošnih prostorija. Kako je Luj volio živjeti pred očima javnosti, palača je bila otvorena za sve, osim 150 prostorija koje su koristili Luj i njegovi najbliži.



U dvorcu se nalazi i privatna kapela, iako veličinom spada u crkvu.



Najspektakularnija je Dvorana ogledala. Ne samo da je najraskošnija prostorija u palači, već i u cijeloj Francuskoj. Postavljeno je 17 golemih ogledala tako da u vrijeme zalaska sunca dvorana izgleda kao da je u plamenu. U 17. stoljeću ogledala, ali i prozirna stakla su bila iznimno skupa, a za ovu sobu trebalo je spojiti na tisuće stakala odgovarajućih oblika i veličina.



U Dvorani ogledala je 1783. godine zaključen Sporazum o Neovisnosti SAD-a (koga briga), a 1919. godine sklopljen mir između Saveznika i Njemačke i tako okončan Prvi svjetski rat, tzv. Versailleski mirovni ugovori. Prisjetimo se, tim Ugovorima Njemačka je prihvatila da je ona jedini i isključivi krivac za rat te je pristala na gubitak određenih teritorija, a što će na kraju dovesti do još krvavijeg rata.



Kralj je bio toliko razmažen tako da je imao slugu za svaki zadatak: jednog koji mu je stavljao kravatu, jednog koji mu je vezao kravatu, jednog koji mu je odijevao lijevi rukav, jednog koji mu je odijevao desni rukav, jednog koji mu je oblačio hlače, jednog koji mu ga je namiještao itd. Svaka kraljena sklonost iz Versaillesa (bilo da se radi o modi ili kulinarstvu) bila je hit na svim drugim dvorima širom Europe. Pajdo je bio pravi trendseter.
Svaka čast Dvorani ogledala, ali meni je najdomljivija Galerija slika s bitkama (Galerie des Batailles).



Nakon zatvorenih prostora, izašli smo vani kako bi prozujali vrtovima. A vrtovi su sve samo ne mali. Ovdje je i priroda ukroćena. Prostiru se na 800 ha a tu je i nekih 50-ak fontana.



Kada se smrad zahoda nesnosno proširio dvorom i vrtovima, kralj je naredio da se zasadi 3000 mirisnih stabala. U vrtovima je 150000 biljki lončanica, a mijenjale su se 15 puta na godinu kako bi Versailles uvijek bio u cvijeću.



U vrtu oko Versaillesa je nekoliko manjih dvoraca. Izgrađeni su za kraljeve brojne ljubavnice. Osim njih tu je i mnoštvo zanimljivih građevina tipa ovih kolonada.



Bijaše nam dosta Versailles, vraćamo se u Pariz.


Bazilika Sacré-Cœur

Nakon Versaillesa smo hitali na brežuljak Montmarte kako bi posjetili baziliku Sacré-Cœur (bazilika Sv. Srca). Nalazi se na najvišoj točki grada. Crkva je izgrađena u neobizantskom stilu a posvećena je svim žrtvama Francusko-Pruskog rata.



Navodno se u crkvi moli misa 24h neprekidno. Unutrašnjost je lijepa, ali nakon Notre-Dame ne ostavlja dojam.




Montmarte

Nakon čudoređa, crkvi i povijesti odlučili smo vidjeti ono što zapravo Pariz i jeste. Razvrat Montmarta. Brežuljak je zgodan jer sa njega puca pogled na cijeli grad, a da se ne morate popeti na Eiffela ili Montparnasse ogavnu zgradu. Na svakom ćošku srećete Spačeke koji vas za nemale novce voze po gradu u tom "tandrkalu".



U ovome je lako dobiti morsku bolest.
Sve je puno dućana, a i nešto je jeftinije nego li dolje u gradu.



Preporučujem posjet jednoj od nekoliko izvrsnih slastičarni. Bogme parižani znaju raditi slastice.
Montmarte je nekada dio izvan gradskih granica i kontrole. S vremenom je postalo područje poznato po opijanjima i porocima, tako da su ovdje i mnogi umjetnici pronalazili svoju inspiraciju, a među njima i veliki Salvador Dali, Pablo Picasso, Vincent van Gogh i mnogi drugi. Upravo je to razlog zašto je Moulin Rouge nastao na podnožju Montmarta (o njemu malo poslije). Kako je na Montmartu izgrađen Sacré-Cœur kao pokušaj da se ublaži razvrat, to mu ipak nije uspjelo. Tu se pojavljuju i popratni dućani sa igračkama za odrasle. Neki od njih se prostiru i na nekoliko etaža.



Pravi pariški suvenir: dildo u obliku Eiffelovog tornja. Pravi kapitalci. Oh là là!



Sad mi je jasnije zašto je onoj glupači pala ideja da se vjenča za Eiffelov toranj.
Ovdje su i kvake na vratima....



Ijuft sram te bilo. Kakva pokvarena mašta. Kvaka iz sasvim druge neke priče.
Dolazimo i do njega, najpoznatijeg crvenog mlina na svijetu Moulin Rouge.



To je najslavniji svjetski kaberet koji je otvoren davne 1889. Dobio je naziv po nadograđenom crvenom mlinu na krovu. Naravno, ovdje ćemo se vratiti na večer jer smo kupili ulazice. Cijena: pišljivih 260€ za nas dvoje (boca šampanjca uključena). Za one koji nisu kupili ulaznice ranije, preko Interneta, cijena bi iznosila 320€ za dvoje. A za one koji su ovdje bili na Staru godinu, platili su 1000€. A oni koji bi naručili i večericu, e to bi iznosilo puno. Pošto postoji dress code za ulaz, hitali smo u hotel srediti se i namirisati, ali smo prije toga skoknuli do Eiffelovog tornja kako bi ga fotografirali smartphone-om.



Najljepše mjesto u Parizu za promatranje Eiffelovog tornja je plato Palais de Chaillot na Trocadero trgu. Tu se i Hićo šepurio i slikao kada je slavodobitno došao u Pariz.



Mogli bi ovdje provesti cijelu večer. Romantiku remete crnci sa svijetlećim malim Eiffelovim tornjevima koji te svakih 30 sekundi nutkaju: "only one euro, c'mon".



A pričekate li malo veći mračak, na vrhu se upali svjetionik.




Moulin Rouge

Spremili smo se, namirisali, obukli frak i toaletu, sjeli na taksi (zapravo tako nekako) i stigli na Boulevard de Clichy, na kojem se nalazi već spomenuti najpoznatiji kabaret na svijetu.



Dakle, osnovan je 1889., da bi izgorio 1915. Tu su nastupale najpoznatije pariške zvijezde svog vremena. Posjetio ga je i sam engleski princ. Naziv i stil poznatog pariškog originala kopiran je i u brojnim drugim gradovima Europe i širom svijeta.
Ranije su nam dali preporuku da dođemo barem 30 minuta prije početka predstave, ali treba doći i jedan sat prije kako bi se smjestili.



Stanete u red i pričekate dok vam gospo'n s leptir mašnom na ulazu ne dodijeli stol. Kada vam dodijeli stol, drugi gospo'n sa leptir mašnom vas otprati točno do njega. E da, ne zaboravite ostaviti mantil i kišobran na garderobi, jer se na taj način oslobodite dodatnog tereta od 4€.
Drugi gospo'n nas je odveo do našeg stola koji je smješten tik uz pozornicu, tako da smo zapravo imali fantastičan pogled na plesače, tj., obnažene plesačice. Stolovi u dvorani su minijaturni i natisnuti jedan do drugog a što ostavlja dojam prisnosti.



Predstava je počela točno u 21h, a traje 1,5h. Grandiozan prostor izgleda kao na filmu. Naručite li dodatnu bocu šampanjca, to će vas stajati još 100€. Napominju da je fotografiranje strogo zabranjeno. A nisam vidio nikoga tko je to činio. No, evo nekoliko djelića atmosfere (izvor: Internet):



Cancan je vrsta brzog plesa koji se izvodio i još uvijek izvodi u kabaretu. Pojavio se 30-ih godina. U prvo vrijeme se zvao chahut ili chahut-cancan što znači skandalozni. Konzervativno društvo i moralisti su naravno padali u nesvijest gledajući taj erotizirani ples no i hrlili padati u nesvijest. No, danas je erotika toliko sveprisutna da se čovjek pita, a što je to erotsko u Cancan-u? Show je simpatična mješavina kiča i zavidnih plesnih i akrobatskih točaka, bogato okupan perjem, šljokicama i sladunjavim mjuzikl pjesmama. Plesačice su vitke a sve imaju duge noge i čvrste grudi. Atmosferu i euforiju koja vlada u plesnoj dvorani je teško opisati. Najizazovnija točka uključuje ogroman bazen pun velikih zmija, u kojem plesačica pleše i pliva.



Puni dojmova napuštamo mjesto koje je nekada okupljalo meku pariškog društva i odlazimo do obližnjeg noćnog kluba na ćagicu. Montmarte po danu izgleda pitomo, ali navečer dobije nekakav mračniji prizvuk. Nastavljamo sa noćnim razgledavanjem četvrti, a ispred nas se počinju ukazivati dame noći. Žena me nagovorila da pitam pošto su. Taman prilazi jedna botox-silikonska noćna ljepotica i velim joj:
- Hi, are you night lady?
- Oui!
- How much?
- Forty.
Uz odgovor dobiješ i stisak..... tam'.

Obzirom da je pivo 9€ u kafićima, konkurencija je učinila svoje na zadovoljstvo klijenata.


Dan četvrti - 3.1.2018.

Doručkujemo, ispijamo kavu, puni dojmova, kad telefon. Zovu nas ovi naši iz Lijepe naše i zabrinuto se raspituju jesmo li dobro, jel' puše, jel' uragan, jesmo l' na sigurnom? Jes' da je vani vjetar koji je na udare, ali nije to ni blizu jadranske buretine na podvelebitskom kanalu. Uglavnom, hrvatski mediji ionako skloni senzacionalizmu očito su prenapuhali da se radi o oluji stoljeća te tako ove naše prepali. Mi se radujemo što bi mogli ostati još koji dan u Parizu, ali istovremeno i razočarani jer nam naš mali Gugi već previše fali.
Najprije smo se zaputili do Pariških katakombi. Otvaraju se u 10h. Došli mi u 10h, kad ono red pola kilometra. Pokušali smo isprobati naš balkanski "skip the line", ali prokleti bijelac koji zna engleski jezik viknu "vratite se na početak reda kao i svi mi".
Crko ti meni! Pomislih.
Stali u red. Nakon 45 minuta, pomaknuli smo se jedva 15 metara, a ispred nas nepregledna kolona. Kažem ženi ja ću čekati, a ti odi na najpoznatije pariško groblje: Montparnasse. Otišla ona, vraća se i kaže: "istjerali su me s groblja". U tom trenutku sam mislio da je neki križ okrenula naopako, ali ipak, nije ona kao ja, fina je po prirodi.
Čekamo još neko vrijeme i onda jednoglasno odlučimo da naš posljednji dan u Parizu neće proteći u redu za frikin katakombe. Odustajemo.
Kako je osim nevremena bilo i prekrasnih sunčanih razdoblja, odlučili smo posjetiti najljepši pariški park: Jardin du Luxembourg.



Zbog nevremena svi pariški parkovi uključujući i groblja su zatvoreni. Interesantno je da za razliku od zagrebačkih parkova, ovi pariški imaju radno vrijeme i uglavnom su ograđeni. Gdje li im se onda narkomani drogiraju?
Nakon napornih nekoliko dana, odlučili smo posljednji dan provesti lagano i uživati. Šetali smo po gradu, neobavezno.




Panteon

Panteon u Parizu je jedno vrijeme bio najveća crkva u Parizu. Konstrukcija mu je vrlo smiona, a kupola je verzija Sv. Pavla u Rimu.



Nevjerojatan je popis slavnih ličnosti koji tu počivaju tako da je ovo zapravo pomenik velikim Francuzima: Voltaire, Victor Hugo, Emeile Zola, i mnogi drugi.
1851. zgrada je korištena kao laboratorij za fiziku, gdje je fizičar Jean-Bernard Foucault dokazao svoju teoriju da se zemlja vrti oko svoje osi. Ovdje je premješten i pepeo Marie Curie, dobitnice nobelove nagrade, koja je tako postala prva žena koja je tu sahranjena.




Crkva Saint-Étienne-du-Mont

Saint-Étienne-du-Mont je crkva koja se nalazi iza Panteona, a posjetili smo ju zato jer nismo htjeli dati 24€ za upad u Panteon.



Dosta je stara, unutrašnjost joj je zgodna. U njoj je grobnica slavnog matematičara i fizičara Pascala.



Nakon dnevne doze čudoređa, nastavili smo opet lunjati po latinskoj četvrti i opet se iznova uvjerili o (ne)raznovrsnosti kineskih suvenira te da nam taj kvart ne predstavlja nikakvu zadovoljštinu. Nađe se i ovakvih simpatičnih kutaka koji kao da su iz nekog drugog filma, a ne velegrada koji broji 11 milijuna živih lubanja.



Nismo se dugo zadržali na ovom mjestu, Mokro je i skupo.



Nastavili smo sa laganom šetnjicom te uživali u novogodišnjem suncu. Ponovo smo posjetili Notre-Dame, ovaj puta okupanu u suncu. Da, ovo je fotka usred Eleonora ciklone i usred dana u kojem su zatvoreni parkovi i groblja. Nemreš bilivit.



E moji parižani, dođite na Pag, Senj i Karlobag.


Slavoluk pobjede (Arc de triomphe)

Svaka prava velika nacija koja je haračila okolo i koja drži do sebe mora imati barem jedan slavoluk pobjede. Obično, te u potpunosti besmislene i beskorisne građevine simboliziraju kojekakve veličanstvene pobjede. Osim Francuza koji su zapravo interpretirali starorimski Titov slavoluk, time se mogu pohvaliti i drugi veliki narod kao npr. Makedonci (ex SFRJ) te Glorious People of Democratic Peoples Republic of Korea iliti Chosŏn Minjujuŭi In'min Konghwaguk - u prijevodu Sjeverna Koreja, zapravo spomenik Velikom vođi. Da potonji nisu napravili najveći slavoluk pobjede na svijetu, ovaj francuski bi zapravo to bio.



Zanimljivost deseta: pariški slavoluk pobjede je drugi najveći slavoluk na svijetu.

Slavoluk se nalazi na kraju Elizejske poljane, na samom trgu Zvijezde na kojem se spaja čak 12 ulica. Slavoluk je podignut u čast Napoleonovim ratovima a posebno najslavnijoj njegovoj bitci - bitka kod Austerlitza. Prisjetimo se: ta bitka se naziva i trocarska bitka. Najslavnija je Napoleonova pobjeda i zenit njegovog uspona. Nakon te bitke Sveto Rimsko Carstvo se raspalo, Austijanci su izgubili Dalmaciju i još dosta toga, a Rusi u se otkotrljali na sjeveroistok. Samoproglašeni car nije dočekao kraj izgradnje slavoluka.



Taman smo hjteli malo obići lokaiciju, ali smo zamijetili frku u nastajanju.



Tako da smo se pokupili i otišli u sigurnost razvrata Montmarta.


Pariške katakombe

Kako bi ipak utažili naš glad za nekrofilijom zaputili smo se navečer u Pariške katakombe. Zašto baš navečer, 2 su razloga:
1. paralormalne aktivnosti u katakombama su zabilježene uglavnom navečer i po noći;
2. ujutro nismo mogli dočekati, a niti htjeli čekati ogroman red.
Tako ako dođete nekih 45 minuta prije zatvaranja uđete zapravo odmah. Dovoljno je 30 minuta u vrh lubanje da se obiđu svi tuneli koji su legalno otvoreni za javnost. Osim toga cijena karte je znatno jeftinija pred zatvaranje. Razlog zašto je red bio toliko dugačak i sporo se kretao je da u svakom trenutku u katakombama može biti najviše 200 ljudi, zbog uskih prolaza.
Ulazi se spiralnim stepenicama na dubinu od 20-ak metara.



Catacombes de Paris je zapravo nekadašnji kamenolom s kraja 18. stoljeća.



Katakombe su dugačke nekoliko desetaka kilometara, ali je samo 1,5 km je uređeno za posjetitelje. Na nekim mjestima trebate se dobrano sagnuti kako bi prošli. Stižemo neku skupinu američkih turista koji pokušavaju smiriti prijatelja koji je upravo dobio napad. Jadnik se hoće vratiti natrag, a ovi su neodlučni tko će s njim. Mi idemo dalje. Postoje i hodnici koji su prekrasno sređeni.



I onda se počnu ukazivati oni:



Lijevom je lice smrskano.
Kako su gradska groblja postala krcata, odlučeno je da se kosti premjeste u podzemne kamenolome. Osim toga, u središtu grada je postojalo veliko groblje "Groblje nevinih", gdje su se mrtvi sahranjivali na neodgovarajući način pa je središte grada bilo izloženo raznim bolestima zbog kotaminacije. Procjenjuje se da je ovdje premješteno gotovo 6 milijuna posmrtnih ostataka.



Zanimljivost jedanaesta: postoji legenda i spomenik o nekom liku koje se izgubio u katakombama i umro je. Tijelo mu je pronađeno 11 godina poslije. Navodno je bio jako blizu izlazu.

Tijekom Drugog svjetskog rata Pokret otpora koristio je katakombe za svoje djelovanje. Ironično, u isto vrijeme su i Nacisti ovdje imali svoj bunker, smješten ispod podruma jedne škole, a posjetiti ga se može jedino neslužbeno.
Iako je samo jedan službeni ulaz i jedan izlaz, zapravo postoje desetci tajnih ulaza u katakombe. Također, kilometri i kilometri tunela uopće nisu mapirani, te je vrlo lako izgubiti se. Katafilija je nekakva vrsta zanosa neslužbenim obilascima katakombi. Kako su neslužbeni posjeti zabranjeni, katafili još više uživaju koristeći podzemne ulaze iz raznih podruma te podzemnih prolaza. Naučili smo i to da ako vas uhvate, naplate vam kaznu od 60€. Barem ste vidjeli ono što nije za javnost.



Savjet: ako ste neodlučni da li kao suvenir uzeti nečiju lubanju ili bedrenu kost, uzmite bedrenu kost jer neprimjetno stane pod jaknu ili pod nogavicu. Tako da vas čuvar na izlazu neće skužiti.



Zanimljivost dvanaesta: 2015. godine na noć vještica Airbnb je ponudio noćenje u katabombama, tako da su smjestili krevet tik uz kosti, a tu je bio i stol sa ponuđenim doručkom.



Barem vam nitko neće remetit' san. Osim možda pokoje aktivnosti koje se nazivaju "paranormalne", ako ste te sreće.


Dan peti - 4.1.2018.
Jardin du Luxembourg

Dan povratka kući. Dižemo se ranije kako bi ovaj puta imali nešto više sreće i posjetili famozni Jardin du Luxemobourg, tj. Luksemburške vrtove. Ovako izgleda kada ga posjetite u pariško praskozorje, tj. u 8h. Kiša pada, nema nikoga, a mi sa koferima razgledavamo park. Vjerujem da smo svim tajnim službama upali u oko.



Treba pričekati koju minutu ne bi li se Zemlja okrenula oko svoje osi te ju obasjala svjetlost 150 milijuna kilometara udaljenog Sunca.
U sklopu vrta se nalazi palača Luxembourg, što danas predstavlja francuski Senat.



Srećom, uprava parka još nije stigla zatvoriti park jer je toliko puhalo da nam je to istrglo kišobran iz ruku koji je završio u obližnjoj fontani. U prijevodu, Luksemburški vrt nimalo nije privlačan u ovo zimsko doba, izgleda nekako ćelavo.
Nakon ovoga smo se ponovo zaputili na Montparnasse groblje i opet je bilo zatvoreno zbog nevremena. Baš nemamo sreće s tim. Groblje je prava turistička atrakcija te su u njemu postavljeni putokazi koji označavaju poznate ukopane osobe.


Povratak kući

Sjedamo u vlak koji vozi do aerodroma. Pola sata vožnje, izlazak, check-in, security check, šetnja kroz duty free shop. Ukrcavamo se u avion koji kasni u polasku, jer nevrijeme ne dozvoljava drugačije. Malo ljulja pri polijetanju.



Jedva dva sata i u Zagrebu smo.

Pokušavamo shvatiti jesmo li i mi doživjeli Pariški sindrom. Sindrom inače pogađa uglavnom japanske turiste koji posjećuju Pariz (žene u 30-tim). Realna slika poznatog grada nasuprot one idealizirane u glavama posjetitelja uzrokuje kulturološki šok koji dovodi do sloma živaca, halucinacija, anksioznosti te drugih somatskih problema. Oni koji očekuju romantični gradić, stvarnost ih opali kao šamar. Pariški sindrom se liječi jednostavno - odlaskom kući.
Kada ćemo se vratiti? Jednom, možda opet. Kao i što sam se vratio nakon 12 godina.


Uživajte!
Au revoir.
.:: MISHO ::.