Oman se ne nameće. Oman se ne reklamira. Oman ne obećava raj. I baš zato, bio nam je savršen izbor za putovanje. Bili smo znatiželjni kakva je to zemlja koja uspijeva ostati svoja u svijetu koji stalno želi biti nešto drugo. I jesu li ispunjena naša očekivanja?

Dobro došli u Sultanat Oman.



Naravno, i ovo putovanje izvedeno je u vlastitoj organizaciji i aranžmanu, odnosno izbjegli smo gnjavažu, sigurnost i predvidivost turističkih agencija. Pomno smo se spakirali, ponijeli sve što je nužno potrebno za put na koji idemo sa, još malo pa, 10-godišnjakom. Pak njegova nestrpljivost bila je na granicama mogućeg.




Dan prvi

Najpovoljnija avio opcija iz Zagreba do glavnog grada Omana – Muscat nas vodi preko Istanbula. „Povoljno“ uglavnom znači „nepovoljno“ po pitanju vremena i transfera, pa smo se unaprijed psihički pripremili na 6-satno čekanje u Istanbul-Sabiha aerodromu. Dosadan je skoro kao zagrebački.

Do Istanbula je 2h leta, a od Istanbula do Muscata još 4,5 sata noćnog leta.

Uzimajući u obzir dugo čekanje na Sabiha aerodromu, slijećemo u Muscat oko 3.30 po lokalnom vremenu u jutro. Zračna udaljenost od Zagreba do Muscata je oko 4500 km.



Oman se nalazi na arapskom poluotoku. Kopneni susjedi su mu Jemen, Saudijska Arabija i UAE. Pustinjska je to zemlja koja obiluje prirodnim ljepotama. Oman je jedna od najstarijih neprekinutih država na Bliskom istoku. Njegova povijest kao suverene države traje više od 5000 godina, a moderni Sultanat ima tradiciju monarhije dugu više stoljeća. Oman nije kompaktna država već posjeduje exklave unutar ujedinjenih Emirata. Posebno se ističe ona koja kontrolira tjesnac Hormuz, jedan od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu.

U prvoj polovici 20. stoljeća, kada granice još nisu bile definirane, lokalna plemena su sama birala kojoj će se strani prikloniti, pa danas imamo “eksklavu unutar eksklave”. Kasnije su te granice potvrđene a UAE se nije bunio.


Dan drugi

3 sata je vremenska razlika u odnosu na Zagreb. Po iskrcaju iz aviona potrebno je oko pola sata da se prođu granične formalnosti, uz obavezno ostavljanje otisaka prstiju, te fotografiranje. Turistički posjet je moguć do 14 dana bez vize. Prvi dojam na Muscat internacionalni aerodrom: wow! Debeli tepisi i detalji posvuda. Nakon 30-ak minuta formalnosti stupili smo u kontakt sa rent-a-car agencijom i pokupili auto.



Iznajmili smo 4x4 zbog činjenice da na određenim dionicama ne dozvoljavaju promet autima koji nemaju pogon na sva četiri, uključujući i odlazak u pustinju. Prava je sreća da smo uspjeli uopće rezervirati 4x4 auto, jer je sada turistička sezona u punom jeku te smo dobili odbijenicu od 10-ak rent kuća. Zanimljivo je da se sav proces rezervacije i dogovora odvio preko Whatsappa i sve je proteklo glatko. Kako smo se dogovorili, tako je i bilo. Ljudima iz agencije nije bio niti najmanji problem dovesti auto u 3h u noći direktno na aerodrom. Najam auta koji nemaju 4x4 pogon košta duplo jeftinije.


Muscat i plaža Qurum

Pošto smo stigli u cik zore, te prije negoli nas puste u hotel na „early checking“, zaputili smo se prema Qurum plaži. Prvi dojmovi kada dođete u nepoznato ostaju urezani u pamćenje, a uzrečica koju smo ponavljali tijekom prvih par minuta vozeći se kroz grad je „ajme, pogledaj ovo!“



To je najpoznatija plaža u Muscatu. Qurum Beach je dugački pojas zlatnog pijeska s tirkiznim vodama Omanskog zaljeva i omiljeno mjesto za šetnju, kupanje i igru na suncu. Lokalne obitelji vole dolaziti ovdje vikendom, okupljati se za piknike, roštilj i zajedničku igru, što daje poseban autentičan dojam zajedništva. Pošto je iza nas neprospavana noć, kratko smo se zadržali bez želje za uživanjem u jutarnjem izlasku sunca, a posljedično i fotografiranjem u nadi da ćemo ju posjetiti i jedan od narednih dana.

Vraćamo do hotela, a to je nekih 20-ak km od Qurum plaže. Muscat zapravo nema neki centar grada. Grad se proteže horizontalno između planina i mora, gotovo 40 km u dužinu. Nema nebodera, nema urbanog kaosa.



U Muscatu nema visokih zgrada. Gradnja je ograničena na 10-12 katova, najviša ima 16 katova. Zakonima se štiti vizualni identitet grada kako bi planine i more ostali dominantni. Oman je jedna od rijetkih zemalja Bliskog istoka bez nebodera. Muscat se ne trudi impresionirati. Dom je za oko 1,7 milijuna stanovnika. Cijeli grad je isprepleten brzim cestama, pa nismo niti osjetili neke pretjerane gužve. Grad nema klasičnu “urbanu buku” kakvu imaju drugi glavni gradovi. Čak se i sirena automobila se smatra nepristojnom. Uočavam da je "nepristojno" davati žmigavce. Nešto kao u Zagrebu.

Nemoguće je još ne primijetiti čistoću i urednost grada. Prema nekim statistikama, Muscat spada među 10 najčišćih gradova na planeti. I jedan je od najsigurnijih. Kriminala u Omanu gotovo da nema. Krađa? Ta riječ ne postoji.

Ovdje ste bez auta hendikepirani, odnosno što god da poželite posjetiti u Muscatu, treba se voziti. Ništa nije na dohvat noge. Gradski prijevoz navodno postoji ali se Omanci baš ne vole voziti njime. A evo i zašto.

Stajem na benzinsku pumpu. Rekoh pumpadžji: „do čepa“. Gledam na brojčanik i ne vjerujem. Pun za 24€? Daj me nemoj! Litra benzina dođe 0,51€. Brutalnog je mirisa. Benzin u Omanu ima miris nafte u izvornijem obliku, jači, topliji i siroviji, tako da te podsjeti gdje se nalaziš.


Smještaj

Naše putovanje inicijalno je trebalo uključivati 6 različitih smještajnih jedinica kroz nekoliko narednih dana. Nekoliko redaka dolje naći ćete razlog zašto smo se zaustavili na „samo 5“. Cijena smještaja u luksuznim hotelima je u usporedbi sa europskim prilično jeftina. Za 100€ imate dobar hotel sa bazenom, kakav bi najmanje 3 puta bio skuplji kod nas.



Prvi hotel koji smo odabrali je Hotel Centara. Bazen koji se nalazi na vrhu hotela je grijan, tako da i u ovim zimskim (relativan pojam) noćima omogućuje ugodno i dugotrajno kupanje. Iako se ljeti temperature približavaju 50°C, trenutno je oko 25°C, dok su jutarnje nešto malo niže. Omancima je to hladno, pa ujutro nose zimske jakne. Nije naviklo.


Amouage

Na brzinu mijenjamo plan obilaska jer smo se morali barem na kratko odmoriti u hotelu, tj. ubiti oko. Idemo odmah posjetiti Amouage, iako je bio planiran za posljednji dan. Ulaz je diskretan i ne odaje dojam da se tu proizvode najluksuzniji parfemi na svijetu, samo neki zlatni bazen.



Amouage je omanski luksuzni parfemski brend koji savršeno odražava karakter zemlje iz koje dolazi: bogat, profinjen i duboko ukorijenjen u tradiciju. Bočica je oko 350€, na više. Radi se zapravo o najskupljim parfemima na svijetu.

Proizvodnja se ne odvija teškim industrijskim strojevima, sve se ručno radi. Na ulazu je sve slikovito prikazano, kao i osnovni elementi od kojih se dobivaju esencije.



Osnovan je u Muscatu 1983. godine na inicijativu sultana Qaboosa, s ciljem da svijetu predstavi omanski tamjan kroz visoku parfumeriju. Malo je parfema na svijetu koji su nastali kao državni kulturni projekt.

Parfemi su poznati po intenzivnim, kompleksnim kompozicijama i dugotrajnosti. To su mirisi koji traju satima, ponekad i danima. Parfimiraju se svi. Ovdje se ne radi samo o proizvodnji parfema, ovdje se radi o tradiciji jednog naroda.

Tradicionalna muška odjeća „dishdasha“ nema gumbe. Umjesto toga ima mali resasti detalj koji se često parfimira. I onda mirišeš okolo.



Kada smo kod tradicionalne nošnje, navodno je sultanskim dekretom propisano da samo Omanci mogu nositi „dishadashe“. Bolno upada u oči kako su te dishdashe savršeno ispeglane i čiste.

Pokrivalo na glavi se zove „kuma“. Uglavnom nose ju dečkići i muškarci, dok stariji nose marame omotane oko glave, nešto slično ostalim Arapima.



Izvorno, „kuma“ potječe iz Zanzibara. Oman je nekada vladao Zanzibarom odnosno to je bila njegova kolonija. Ljudi koji ju nose su nevjerojatno ponosni na nju i patriotizam koji predstavlja. Ona je znak pripadnosti. Nepristojno ju je dirati ili skidati nečiju kumu. Ona je osobna stvar.


Royal Opera House

Sultan Qaboos je dao sagraditi 2 impozantne građevine u Muscatu: Veliku džamiju i Kraljevsku opernu kuću (Royal Opera House). Prvu koju smo posjetili je Royal Opera House.



Omanci vole naglašavati kako je to sultan napravio iz svog džepa. Arhitektura je klasičnog omanskog stila. Pažnja je posvećena svakom detalju. Kada je otvorena 2011., bila je to prva operna kuća na arapskom poluotoku.



Unutrašnjost impresionira nemogućim detaljima. Sve je ručno rađeno, od drvenih rezbarenih elemenata do zlatnih ukrasa. Tepisi su ručno tkani u Iranu i Indiji. Ukupno je utrošeno 65 kg zlata za ukrase unutar operne kuće. Akustika je besprijekorna.



Dvorana može mijenjati oblik, odnosno pozornica kompleksnom hidraulikom mijenja oblik i veličinu u odnosu na izvođače. Također, pomiču se i paneli i strop, kako bi se prostor akustički prilagodio, što je rijetkost i među najpoznatijim opernim kućama na svijetu. Orgulje su impozantne, iako nisu najveće, mislim da su jedine u geografskom okruženju.



Predstavljaju simbol ambicije Omana da spoji zapadnu glazbenu tradiciju s vlastitim kulturnim identitetom. Dvorana može primiti preko 1000 uzvanika.



Rezbarije u drvetu su dovedene do savršenstva. Svaki stolac ima mali LCD display, valjda za prikaz sadržaja.



Repertoar je razni, ali ne postoje predstave niti događanja za Novu godinu, jer Omanci ju ne slave. Njima je to samo običan datum. U operi je moguće vidjeti izložbu rijetkih instrumenata:



Dalje smo krenuli prema starom dijelu Muscata, Muttrah Souqu.


Muttrah Souq

Cesta do Muttraha (praktički, kvart u Muscatu), vodi dalje uz zanimljive građevine.



Muttrah je najstariji dio Muscata. Iskopine su otkrile da je na ovom mjestu bilo naselje čak 6000 godina u prošlosti. Do Souqa idemo šetnicom koja se proteže duž obale Muttraha. Šetnica - Corhiche je popločana crvenim mramorom. Posebno je efektna na večer kada se lokalci šeću.



Nekada su ovdje pristajali trgovački brodovi. Moguće je vidjeti stare građevine, ne samo nova ulickana zdanja.



Muttrah Souq stoljećima je bio trgovačko središte između Afrike, Indije i Arabije. Tamjan, začini, parfemi i ružina vodica šire se uskim prolazima. Cjenkanje je dio kulture, ali ne i agresivno, sve dok se u „igru“ nije uključila supruga. U jednom trenutku trgovac se uhvatio za glavu, cijena je pala na trećinu početne, a onda ju je, ne vjerujući koliko je uspjela spustiti, samo pogledao i upitao: “Where are you from?” Mi smo nastavili šetnju, a on je ostao razmišljati gdje je pošlo po zlu.



Većina trgovaca u souqu nisu Omanci. Zapravo, čini mi se da su stranci jedini koji u Omanu rade: Indijci, Bangladešani, Pakistanci su ti koji su na ulici, restoranima, trgovinama. Oman broji 5,2 milijuna stanovnika dok je stranaca 2,5 milijuna ili gotovo 33%. U posljednje vrijeme država nastoji provesti „omanizaciju“, odnosno povećati zaposlenost samih omanaca.

Iako prihodi od nafte i plina čine 50% BDP-a, nafte imaju jako malo u odnosu na susjednu Saudijsku Arabiju i UAE. Od čega žive? Uglavnom od nafte i plina, ali pošto su neutralna država, financijski sektor je prilično jak, jer svi žele skloniti svoje bogatstvo tamo gdje je stabilno. Valuta je Omanski rijal (OMR). OMR je treća najvrjednija valuta na svijetu te u trenucima dok ovo pišem 1 OMR vrijedi 2,3 €. Omanski rijal se dijeli na 1000 baisa, pa su zato cijene u trgovinama istaknute na 3 decimale, npr: 2,500 OMR.

BDP Omana iznosi oko 100 mlrd € (podatak za 2025.), odnosno, ako ga usporedimo sa Hrvatskom, to je tu negdje - slično. E sada postoji jedno neugodno „ali“. Prosječna plaća u Omanu je oko 4200 €, dok je istovremeno u Hrvatskoj 1450 €.

BDP po glavi stanovnika im je za 20% manji od Hrvatskog budući da imaju 5,2 milijuna stanovnika naspram hrvatskih 4. I opet, prosječna plaća im je 3 puta (3x) veća nego u Hrvatskoj. Plaća nije oporezivana, dok je porez na pojedine stvari 5%. Čita li ovo tko iz HR vlade?



Nismo smogli snage dočekati i vidjeti Muttrah i grad po noći, budući da smo sklopili oko jedva 3 sata. Hitamo prema hotelu. Odmoriti se i nastaviti sa istraživanjem.

Na putu do hotela je nešto više od 20 km. Taman prolazimo pored najveće znamenitosti Muscata „Velike džamije“, koju ćemo odmah u jutro posjetiti.



Oman nije nametljiva država. Neutralna je to arapska država koja ima dobre odnose sa svima. Često je mirovni posrednik zaraćenim bliskoistočnim državama (svi se mlate sa svima u regiji). Zapravo, Oman je najmanje „arapska“ od svih arapskih država. Govore arhaičnim Arapskim jezikom, odnosno jezikom koji je najbliži jeziku kojim je pisan Kuran.


Dan treći
Velika džamija Sultana Qaboosa

Već nakon prvih sati boravka bilo je jasno da Oman traži sporiji ritam. Nakon doručka, kave, odlučili smo posjetiti remek djelo Omanske arhitekture: Veliku džamiju sultana Qaboosa.



Velika džamija sultana Qaboosa u Muscatu je impresivna građevina koja simbolizira duhovnu i kulturnu srž Omana. Izgrađena je između 1995. i 2001. godine, a otvorena je za javnost 2001. godine. Džamija je posvećena sultanu Qaboosu bin Said al Said, koji je vladao Omanom od 1970. do svoje smrti 2020. godine.



Kompleks džamije zauzima površinu usporedivu s manjim gradskim kvartom, preko 400.000 m2. Kada prilazite džamiji, ona djeluje skromno, no kad uđete, otkriva se sav raskoš, impresionira bjelinom i geometrijskim dizajnima i arapskim natpisima. Najveća je to džamija u zemlji i može primiti 20.000 vjernika.



Džamija prima sve posjetitelje, ne samo Muslimane. To je svjesno zamišljeno mjesto za sve. Zapravo, jedina je džamija u Omanu koja dopušta ulaz nemuslimanima.

Za posjet Velikoj džamiji Sultana Qaboosa potrebno je odjenuti se pristojno. Muškarci moraju imati duge hlače, a žene i duge rukave i marame. Na ulazu je check-point na kojem su osobe u uniformi koje provjeravaju jeste li obučeni „džamijski“, žene posebno.



Veliku Džamiju je Sultan Qaboos je poklonio Omancima 2001. godine. A kao izgradio ju je o svom trošku. Sultan vlada apsolutistički, odnosno riječ je o kompromisnom apsolutizmu koji vlada bez velike pompe. Sultan vlada dekretima.



Gradilo se „sporo“ kako bi se posvetilo na detaljima i kvaliteti. U gradnji su korišteni mramor i kamen iz Indije, Irana, Italije i Omana, pažljivo birani da simboliziraju univerzalnost islama. Za izgradnju je uvezeno otprilike 270.000 tona indijskog pješčenjaka. Arhitektura ne kopira niti jednu islamsku školu. Kombinira perzijske, andaluzijske i omanske elemente, stvarajući jedinstveni stil.



Dvorana za muškarce ispod glavne kupole može u molitvi primiti 6600 vjernika. Za nju su u Iranu istkali perzijski tepih veličine 70 x 60 metara, 4200 kvadrata. 600 žena tkalo ga je četiri godine. Težak je 21 tonu. Bio je to najveći ručno tkani tepih na svijetu sve dok 2007. u Velikoj džamiji u Abu Dabiju nije postavljen još veći, od 5600 kvadrata.



Glavni molitveni prostor ima kupolu koja se uzdiže 50 metara iznad poda te je iznutra raskošno ukrašena geometrijskim i svjetlosnim detaljima koji oduzimaju dah.

Ispod glavne kupole obješen je luster promjera 8 i visine 14 metara, težak je 8,5 tona i ukrašen zlatom te 600.000 Swarovski kristala. Dugo je bio najveći kristalni luster na svijetu. Ali ne zadugo, jer u Dohi ima kao veći.



Dvorana za žene je daleko skromnija i prima 750 vjernica.



U dvoranama gdje se odvija molitva se ulazi bos, odnosno potrebno je skinuti cipele i pospremiti u za to određene police.



Ako niste znali, generalno pravilo je da se u džamiju ulazi desnom, a izlazi lijevom nogom.



Džamija ima ukupno 5 minareta koji predstavljaju 5 stupova Islama. Peti, glavni minaret je duplo viši od ostalih i visok je 90 metara. Taj minaret je zapravo najviša građevina u Omanu.

Čak je i dio u kojem se nalaze WC-i monumentalan.



Omanci su Ibadi muslimani. Svi znamo za Sunite i Šijite jer oni predstavljaju 99% mulimanske populacije. U Ibadizam spada u onih 0,1-1% i dominantna je grana religije u Omanu. Jedna je i najstarijih muslimanskih grana. Nakon što su se muslimani podijelili na religijske frakcije, Ibadijci se nisu priklonili niti jednoj od struja, pa nije ni čudo da je Oman danas rijetka neutralna arapska država. Tolerantni su prema svim religijama, odnosno to je jedna od najtolerantnijih grana islama.

Islam je službena religija, a u zakonodavstvu se primjenjuje šerijatsko pravo. Zakonom je zabranjena diskriminacija na vjerskoj osnovi. Sve vjere su dozvoljene, svatko može slobodno prakticirati svoju vjeru.


Riblja tržnica

Nakon džamije zaputili smo se ponovo prema Muttrah, odnosno souqu, Muttrah Fortu, ali prije toga smo se zaustavili na ribljoj tržnici. Kako Muscat ne djeluje kompaktno, nego kao niz sastavljenih kvartova, ulazak u Muttrah je kroz nekakav slavoluk (obožavaju ovakve građevine po gradskim cestama).



Pored nje je veliki parking na kojem ćete uvijek naći mjesto. Tržnica je živo mjesto. Riba kao da je na steroidima. Primjerci su za 2-3 konfekcijska broja veći nego kod nas na Jadranu. Ovo je dugačko preko metra.



Riba je svježa, a cijene su smiješne. Cijene nisu istaknute, pregovara se riječima ili samo pogledom. Kilogram ribe košta od 1 do 3 OMR (2,3 do 7 €). Tuna i skuša (kingfish) su najčešći u ponudi.


Muttrah Fort

Zaputili smo se prema prvoj utvrdi „Muttarh Fort“. Praktički je odmah iznad souqa. Tvrđava izgleda kao da je izrasla iz stijene i savršeno se uklopila u okolinu. Do vrha vode stepenice.



Muttrah Fort potječe iz 16. stoljeća i izgrađen je kako bi štitio luku i trgovački grad od napada s mora. Oman ima više od 500 utvrda i dvoraca. Više nego bilo koja druga zemlja na svijetu u odnosu na veličinu. Utvrdu su izvorno podigli Portugalci tijekom razdoblja svoje pomorske dominacije, a kasnije su je Omanci preuzeli i prilagodili vlastitim obrambenim potrebama.

Omanci nastoje ugoditi svima, a kako je preko ljeta prilično vruće, na 3 ili 4 mjesta postavljeni su ventilatori koji rashlađuju one koji se penju stepenicama.



Na zidinama se i danas nalaze stari topovi.



Oman nikada nije bio koloniziran. Za razliku od većine regije, Oman je uspio zadržati neovisnost, što se snažno osjeti u kulturi, samopouzdanju i identitetu zemlje. Sa vrha se lijepo vidi obala Corniche.



Cijeli kvart izgleda ovako nekako. Zgrade su između stijena.




Muttrah Souq #2

Ponavljanje gradiva. Ali ovaj puta smo malo dublje zavirili u uličice. Kartično plaćanje u Omanu je naširoko prihvaćeno. Pa čak i u souqu. Jedino mjesto gdje nismo mogli koristiti kartice je pustinja. U souqu se lako izgubiti, u cijelosti je natkriveno područje, a ulice su postavljene na takav način da se omogući cirkulacija i strujanje zraka. Jedini način da pronađete izlaz prema obali je da pratite nizbrdicu souqa. Pa će vas odvesti do izlaza. Cjenkanje i dalje prolazi.



Čik kupite plavi kamen (blue rock) i stavite ga na lice!

Ovdje smo si zapravo kupili pristup Internetu, a primjećujem da je to jedina stvar koja je skuplja nego u Hrvatskoj - Internet. Usporedbe radi, cijene u dućanima su otprilike kao i kod nas – nije bagatela. Život u Muscatu je za 20% jeftiniji nego u Zagrebu. Plaće, već spomenuh 3x veće.

Nastavili smo istraživati dalje.




Riyam Censer (Kadionica za tamjan)

Na malom brežuljku odmah iznad mora smjestio se Riyam Censer (Kadionica).



Riječ je o monumentalnoj i divovskoj kadionici za tamjan, koja je tradicionalna za Oman. Iako nama strancima izgleda kao neka zdjela za kolače. S poklopcem. Na žalost, zbog preuređenja je zatvoren, ali izgleda impresivno. Kažu da je pogled s njega spektakularan. Ispod kadionice je park u kojem lokalne obitelji uživaju u pikniku.



U Omanu se proizvodi najkvalitetniji tamjan na svijetu. Regija Dhofar tisućama godina izvozi tamjan koji se koristio još u starom Egiptu, Rimu i u vjerskim obredima diljem svijeta. Osim što se tamjan koristi kao miris, kvalitetniji primjerci mogu se cuclati, a navodno smanjuju želučane tegobe. Za razliku od ostalih monumentalnih građevina, kadionica nije posveta nekoj osobi već isključivo tamjanu.


Al Alam Palace

Nekoliko kilometara dalje, došli smo do Al Alam Palace – sultanove palače.



Al Alam Palace je jedna od rijetkih palača koja ne pokušava impresionirati veličinom, nego stavom. Smještena je između dviju starih utvrda, Al Jalali i Al Mirani, djeluje gotovo skromno za arapske pojmove, ali cijeli kompleks nije baš mali.



Palača ne služi za stanovanje sultana, već za službene prijeme i ceremonije, što objašnjava zašto izgleda uredno, zatvoreno i nedodirljivo. Arhitektura je neobična mješavina islamskih motiva i futurističkih linija. Sagrađena je 1972. i time je postala jedna od prvih monumentalnih građevina modernog Omana.

Oko palače vlada tišina. Nema gužve, nema buke. Mnoge vladine institucije su naokolo. Tu je široki trg, stražari i osjećaj reda. U srdačnost domaćina uvjerili smo se kada nam je lokalni policajac iz policijske stanice skuhao kavu i ponudio datuljama. Omanci su poznati kao najljubazniji narod Arapskog poluotoka a poziv na kavu i datulje nije turistički trik nego je stvarni izraz gostoprimstva.



Oman je donedavno bio zemlja koja je živjela sporije nego ostatak svijeta. Prije modernizacije imao je malo asfaltiranih cesta, gotovo nikakvu infrastrukturu i vrlo ograničen kontakt s vanjskim svijetom. Sve do 1970-ih godina, zemlja je bila zatvorena, konzervativna i oslonjena na more, tamjan i trgovinu. Električna energija, škole i bolnice su bile rijetkost. Oman se modernizirao tiho, bez buke i bez gubitka vlastitog identiteta.


Al Mirani Fort

I ovu utvrdu su digli Portugalci u 16. stoljeću tijekom svoje pomorske dominacije. No, kasnije su ga preuzeli Omanci.



Fort se nalazi na strateškoj stijeni iznad stare luke i zajedno s Al Jalali Fortom čini obrambeni par koji je nekada kontrolirao svaki brod koji bi uplovio u Muscat. Prostor za posjetitelje je moderno uređen, a pogled na okolinu zaustavlja dah uključujući i sultanovu rezidenciju, odnosno jednu od 5 ili 6 njih u gradu.



Unutrašnjost je nedavno obnovljena i sređena za posjetitelje, a razni eksponati prikazuju burnu povijest. Svjetski to izgleda.



Pred večer smo potražili jedan restoran u kojem rado zalaze lokalci te probali nešto od tradicionalne hrane. Hrana je kombinacija arapske, perzijske, afričke i indijske kuhinje. Obiluje ukusima, riža je osnova. U ovom restoranu postoji odjeljak gdje se sjedi na podu i jede sa prostirke. Potrebno se izuti prije nego li se popne na ovu platformu. Naravno, to smo i učinili. I uživali u slijedovima jela.



Cijeđeno voće je odlično. Tu smo probali i meso od deve. Okus? Po devetini. Dobro je. Izraženije je i jače od govedine, s blagom “zemljanom” notom. Niskomasno je i proteinski bogato, a u usporedbi s govedinom sadrži manje kolesterola i zasićenih masti. Ovdje se jede na način da se komadi mesa umaču u med.

Na kraju ovog dana, odnosno u ostatku večeri uživali smo u grijanom bazenu na vrhu zgrade hotela.



Hotel ima solarno grijanje vode, pa se ta voda zapravo brzo potroši: kombinacija manji broj sunčanih sati + veći broj gostiju i onda jedva da je topla. No, pored zahodske školjke je mali tuš, kojim se, jelte…. A iz njega teče vruća voda. Milina. Palo mi na pamet da se s time istuširam, ali opet…. Ono, ne znam, nekako mi….




Dan četvrti

Odjavljujemo se iz hotela. Odlazimo iz Muscata dalje prema jugoistoku prateći obalu Omanskog zaljeva. Sljedeća destinacija udaljena je 130 km, a to je geološki fenomen Bimmah Sinkhole.




Bimmah Sinkhole

Vozimo se modernom autocestom preko Al Hajar planinskog masiva. Ceste su ravne, neočekivano dobre, široke, nevjerojatne, cijelom zemljom osvijetljene i ono najvažnije besplatne. Prema WEF Road Quality indexu iz 2024, Oman se nalazi na 8. mjestu na svijetu po kvaliteti cesta, dok je u arapskom svijetu odmah iza UAE. Brzina je ograničena na 120 km/h, te ako pređete ovu magičnu brojku, počne vam neki signal tuliti u autu. Svi auti po zakonu moraju imati ugrađenu tu zujalicu. Problem cesta su kamere koje su svakih par km, te uspornici (ležeći) koji izgledaju poput malog brda i vrlo često se ne vide iz daljine jer ili nisu ili su jedva označeni.



Prva današnja destinacija je geološki fenomen – Bimmah Sinkhole, odnosno neka velika rupetina u zemlji. Do dna vode stepenice.



To je prirodna rupa u zemlji ispunjena tirkiznom vodom, smještena usred suhog i kamenitog krajolika. Nastala je urušavanjem vapnenačkog tla, iako lokalne legende govore o padu meteora, ali nema znanstvenog dokaza za to.



Rupa je duboka 20, a široka 50 metara. Voda je mješavina slatke i morske zbog blizine obale, dovoljno čista za kupanje. U vodi plivaju male ribe koje bez problema dijele prostor s kupačima. Mi se nismo kupali ali umočili smo noge.

Cesta dalje vodi uz more. Na plažama nema kupača, ali je zato masa onih koji šatorima kampiraju. Divlje kampiranje je široko prihvaćeno, pogotovo u manje naseljenim područjima, pustinjama i na plažama.




Wadi Shab

Nastavili smo dalje uz obalu nekih 30-ak km, kako bi posjetili jedan od najljepših omanskih „wadija“: Wadi Shab.



Wadiji su prirodna suha riječna korita koja se povremeno pune vodom, najčešće nakon kiša u planinama. Većinu godine izgledaju kao suhi kanjoni od kamena i pijeska, ali kad voda dođe, pretvaraju se u prirodne bazene, potoke i slapove. Skrivaju prave oaze sa palmama i zelenilom. Nasuprot većini, Wadi Shab ima stalne bazene tijekom cijele godine, što je rijetkost u pustinjskom okruženju Omana. Mi smo posjetili 2 najpopularnija i najljepša wadija, a ovo je prvi.

Parkirali smo blizu ulaza i iznenadili se koliko je ovaj wadi posjećen od strane turista. Kada dođete, za 1 OMR vas prebace malim čamcima na drugu stranu jezerca i to je jedini način kako doći do početka staze, osim ako ne preplivate.



Pošto će vjerojatno biti plivanja, kupili smo vodonepropusni ruksak i stavili sve stvari. Cilj nam je domoći se skrivene špilje na kraju samog wadija. Do toga ima jedno sat vremena hodanja uz kanjon.



Početni dio je prilično pun vegetacije dok kasnije prevladava kamenjar.



Posvuda susrećemo male akvadukte. Ti mali akvadukti u Omanu zovu se falaj (množina aflaj). Falaj sustav je tradicionalni sustav navodnjavanja star više od 2000 godina, kojim se voda dovodi od prirodnih izvora, podzemnih voda ili planinskih područja do sela, polja i oaza. Voda teče isključivo gravitacijom, kroz podzemne kanale i otvorene kamene kanale. Procjenjuje se da ih je u Omanu preko 3000 aktivnih, koji se još uvijek koriste.



Zanimljivo je da falaj sustavi imaju strogo definiranu podjelu vode po vremenu, ne po količini vode koja proteče, a pravo na vodu često se nasljeđuje. Pet najpoznatijih falaj sustava nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine.

Staza nije uređena i treba biti oprezan.



Nakon sat hoda, dalje se nije moglo ići pješice, što znači da moramo plivati uzvodno. Znači sve sa sebe i u vodo-nepromočivu naprtnjaču.



Nije jednostavno gurati to naprtnjaču, a često se pliva kroz plićake jer je podvodno kamenje previše klizavo. Naravno, udarci nogama po tom kamenju su zagarantirani. Potrebno je plivati nekih pola sata kroz 2-3 jezerca kako bi došli do skrivene špilje. Ulazak nije za klaustrofobičare, jer se u jednom trenutku čini kao da će ti glava zaglaviti kroz uzak prolaz.



Ali u konačnici se isplatilo, jer je skrivena špilja fantazija. Unutar nje je jedan vodopad.



Cijela ova tura traje oko 4 sata. Vraćamo se istim putem nazad.


Sur

50-ak km dalje zaputili smo se prema Sur-u.



Tu smo potražili smještaj jer sutra idemo prema drugom wadi-ju i pustinji. Također, plan je da danas ili navečer odemo do plaža gdje se gnijezde kornjače. Oman je poznat po morskim kornjačama i jedno je od najvažnijih mjesta na svijetu za njihovo gniježđenje, posebno plaža Ras al Hadd-a – poznata kao najveća plaža za gniježđenje kornjača u Indijskom oceanu. Tu se gnijezdi i preko 20.000 kornjača godišnje.

Sezona gniježđenja je u ljetu a lokalci kažu da su jako male šanse da ih sada vidimo.

Naš drugi smještaj, hotel odnosno apartman je Arkan al Barzah. Izgleda kićasto, ali čisto. Kako bi vlasnici sačuvali namještaj, „obukli“ su ga u prozirnu plastičnu foliju, pa djeluje kao da si u bordelu. Smještaj prostran i udoban.



Večer smo završili u lokalnom indijskom restoranu i za sitne novce imali gozbu. Nakon obilne večere, umora a i mrak je, nije nam se dalo ići 40 km do Ras al Hadd-a nebi li imali gotovo nikakve šanse vidjeti po mraku kornjače. Mudro smo odlučili odmoriti se. Grad djeluje pomalo uspavano a sve je u znakovlju jedrenjaka, kroz cijeli grad.



U sklopu hotela alazi se prilično ugodan caffe bar sa mogućnošću doručka. Ito dobrog.



Sur je poznat po tradicionalnim drvenim brodovima – „Dhowovima“. To je tradicionalni arapski jedrenjak, a Sur je jedno od posljednjih mjesta na svijetu gdje se ti brodovi još uvijek ručno grade, bez nacrta i moderne tehnologije.


Dan peti
Wadi Bani Khalid

Put prema drugom „wadi“-ju vodi 120-ak km.



Vozimo se po obodu pustinje u planinsko područje. Ceste su i dalje izvrsne. Cesta kroz planinsko područje ima brutalne serpetnine, ne uključite li reduktor, riskirate spaljenim kočnicama.



Wadi Bani Khalid ima stalne bazene s vodom, čak i u najtoplijim mjesecima.



Jedan je od najpristupačnijih jer nema dugog hodanja a cijela pješačka staza je izbetonirana.



Za razliku od Wadi Shaba, ovdje nema obveznog plivanja kroz uske prolaze. Sve je pregledno i otvoreno.



Mislili smo da se ne vrijedi ovdje kupati, ali kakva greška. Totalna. Nismo ponijeli kupaće sa sobom. Bazeni su ugodniji nego u Wadi Shabu. Tim bolje jer na nekoliko mjesta postoje mali šatori za presvlačenje koji u Wadi Shabu ne postoje - gdje se onda sklonite iza neke gromade i presvučete. Pored šatora za presvlačenje je „kutija od povjerenja“ u koju se potom ubaci 100 Baisa (0,1 OMR ili 0,23 €).



Generalno je pravilo da se u Omanu ne razgolićuješ na javnim mjestima, iako to stranci slabo ili nikako poštuju. A mladi Omanci onda to koriste da vide nešto „kože“ prije (dogovorenog) braka.




Wahiba Sands (pustinja)

Nakon ovog Wadija hitamo prema pustinji, destinaciji kojoj smo se možda i najviše radovali. Kamp u kjem ćemo odsjesti udaljen je oko 75 km od Wadi Bani-ja.



Dogovor sa vlasnikom kampa je da nas pričeka „negdje“ u 15.30, ali prije toga trebamo ispustiti zrak iz guma na cca max 1,3 bara. Pošto imamo vremena na pretek, usput smo došli do gradića Bidiyah, kako bi se malo okrijepili u voćnim sokovima i lokalnim slasticama. Naselja uz rub pustinje nisu toliko blještava, ne znam da li bi to nazvao siromaštvom ili beduinskim načinom života. Početak puta kroz pustinju ide iz mjestašca Al Wasil-a u kojem je i vulkanizer. No, tu saznajem da smo fulali mjesto sastanka sa vlasnikom pustinjskog kampa. Naša pretpostavka je da će nas pričekati u Al Wasilu, a on nas čeka u srcu pustinje. I onda, jurnjava preko drndavog utabanog pustinjskog puta, između dina. Ovdje auto koji nije 4x4 nema što raditi. A čini mi se niti auto koji nije LandCruiser nema što raditi kao niti naš Tuscon.



I ovakvim putem još 18 km drndanja. Dobro da se auto nije raspao. I dobro da nije moj. Za one koji se ne usude voziti pustinjom ili nemaju 4x4, tu su lokalci koji će vam tih 18-20 km naplatiti 75 €, uz cjenkanje.

Kamp se nalazi na jednoj od dina, tj ne vidi se sa ove ravne pustinjske staze. Taman sam se zajurio gore uz dinu, napamet ciljajući potencijalnu lokaciju kampa, kad neki mutavi quadovi stoje na sred te pješčane staze. Stoka! Ukopali su se na sred tog „puta“ i morao sam i ja stati. A čim staneš na dini, ukopaš se. Psuješ zvijezde, karmu, strinu, zaovu, jetrvu i sve po spisku. Srećom, neki Jordanac i Turčin naiđoše sa nekim ogromnim pickupom. Pa su mi dodatno ispumpali gume na 0,7 bara i preporučili da se isključe sva elektronička pomagala u autu. Rukama smo otkopali pijesak ispod auta, i dovezli smo se s njima pred sam kamp.

Poslije se vlasnik kampa nije mogao načuditi kako smo ih uspjeli pronaći.

Zvuči kao početak nekog vica: Jordanac i Turčin otkopavaju Hrvatima auto u Omanu.



Wahiba Sands se službeno zove „Istočna pustinja“, ali je slučajno dobila je ime po plemenu Bani Wahiba, koje stoljećima živi na rubovima i unutar pustinje. I danas tu živi oko 3000 beduina. Pješčane dine visoke su i preko 100 metara, i stalno se premještaju pod utjecajem vjetra. Ovisno o svjetlu, pijesak prelazi iz zlatne u narančastu, crvenu pa čak i ljubičastu nijansu pri zalasku sunca. Dine su poredane u savršene linije duge i do 200 km.

Naš kamp i šator:



To je naša treća smještajna jedinica u Omanu – Desert Stars Camp. Ovaj kvadratni dio do šatora je WC i kupaona. Kamp radi od 10. pa do 4. mjeseca. Po ljeti ne radi jer nije pogodan za turizam. Ljeti se temperature popnu i do 50º C. Pijesak se toliko zagrije da bez cipela nemaš što tražiti. Ogromne su temperaturne razlike između dana i noći, ali pošto je zrak suh, vrućina se drugačije osjeti.

Ovdje naučiš stvarno cijeniti vodu. Vodu domaćini dovlače terencima u velikim spremnicima. Možeš se istuširati, ali pošto je noćna pustinjska temperatura 12º C, ne pada ti na pamet istuširati se hladnom vodom, vani. Po danu da. Šator je i više nego komforan. „Vrata“ su sa obje strane tako da „promaja“ odrađuje svoje.



Poslijepodnevno sunce dodatno oboji pustinju.



U Wahibi žive gušteri, miševi, lisice, škorpioni, zmije i razne biljke, savršeno prilagođene ekstremnim uvjetima. Srećom, tih opasnih gmazova sada nema jer im je hladno.

Zbog minimalnog svjetlosnog zagađenja, noćno nebo u pustinji izgleda gotovo nestvarno. Mliječna staza vidi se golim okom. Deve su nezaobilazni ukras pustinje i pravile su nam društvo.



Daleko od cesta i gradova, pustinja nudi potpunu tišinu, rijetko iskustvo u modernom svijetu.



Večera između ostalog nudi i ražnjiće od devinog mesa. Ovi su bili za prste polizati.



Ostatak večeri proveli smo uz vatru i tradicionalnu omansku beduinsku pjesmu i svirku. Na kraju je bilo i plesa.




Dan šesti

Budimo se ujutro, pustinja zove za istraživanje. Doručak i jutarnja kava i datulje.



Lako se dezorijentirati i izgubiti. Imati neku točku kao orijentir nije lagano. Kompas pomaže.



I tata bi sine:



Pijesak mekan. U jutro hladan, ali se brzo zagrije.

Preporuka je ostati barem 2 noći/dana, što mi nismo učinili. Po povratku potrebno je još samo spustiti se niz dinu kako bi se dočepali ravničarskog i tvrdog dijela puta. Drndavog.



Naravno, ponovo morate napumpati gume. Dalje smo nastavili put prema Nizwi.




Nizwa

175 km dalje i otprilike 2h vožnje je naša sljedeća destinacija: najljepši grad Omana - Nizwa.



20-ak km prije Nizwe nalazi se naš četvrti smještaj: Golden Tulip resort. Za omanske pojmove ne baš jeftin.



Unutrašnjost je raskošna i napokon pravi Orijent.



Prvotna ideja je bila da do kraja dana odmaramo u hotelu, na bazenu, jer je naš mališan lud za takvom vrstom „provoda“. Ne bi taj iz vode izašao.



Ali, nismo takvi likovi, zavlada dosada ne radeći ništa, pa smo odlučili ipak otići do Nizwe, 20-ak km dalje.



Nizwa je nekadašnji glavni grad Omana. Smještena uz podnožje zapadnih Hajar planina i okružena velikim plantažama datulja, Nizwa je bila rani trgovački i poljoprivredni centar koji je spajao unutrašnjost države s Muscatom i jugom. Smještena je na sjecištu drenvih puteva. Naseljena je još 4000 godina prije Krista i smatra se najstarijim Omanskim gradom. U prošlosti su ju naseljavali Perzijanci. Grad odiše povješću. Stoljećima je bila obrazovno središte sa učenjacima koji su dolazili iz cijelog Omana.



Souq u Nizwi je nešto manji nego u Muscatu, ali je nekako ljepši. Cjenkanje je moguće ali nije toliko spektakularno kao u Muscatu. Kao da se gubi ona orijentalna draž.



Naglasak je na lokalnim proizvodima.



Souq je podijeljen tematski: voće i povrće, riba, meso, đinđe itd. Jedan od egzotičnijih je zasigurno tržnica datuljama.



U ovom marketu je izloženo najmanje dvadesetak vrsta datulja koje možete kušati prije nego li ih kupite. Mnogi koriste ovu situaciju pa se fino najedu istih. Do danas sam bio uvjeren da postoji 3-4 vrste datulja, ali Oman ih uzgaja preko 250 sorti. Datulje su temelj kulture i prehrane. Gotovo svaka kuća u Omanu ima datulje za goste, koriste se za gostoprimstvo. U prošlosti su se datulje u Nizwi koristile kao valuta, ne samo kao hrana.

U istom dućanu tekuća halva:



Mislite da nisam umočio prst? Doduše, iz higijenskih razloga to sam učinio u maloj posudici na vrhu prozirnog bubnja. Došlo mi, ne da gurnem samo prst u kantu, nego glavu. Sa otvorenim ustima. Ono, aaaaaam!

Pokušavam pronaći i kupiti tradicionalni Omanski nož – Khanjar. To je nacionalni simbol Omana. Toliko je važan da se nalazi na nacionalnom grbu Omana i na omanskom rijalu. Njegov zakrivljeni oblik u obliku slova “J” razlikuje ga od drugih arapskih bodeža.



Iako je nekad bio oružje za samoobranu i simbol moći, danas se khanjar nosi kao dio tradicionalne nošnje na vjenčanjima, blagdanima i državnim ceremonijama.

Gledam cijene, a one nisu normalne. Ukrašeni i luksuzni modeli su između 2000 i 3300 €. Ajde, rekoh, ne patim na luksuz. Pogledam one jeftinije modele, a oni su od 1100 do 1500 €. Ma daj!? Koliko košta obični model? 675 €.
Tradicija nije jeftina. Razlog visokim cijenama leži u činjenici da su izrađeni uglavnom od srebra, a oni najskuplji od zlata. "Obični" su od bakra i mesinga. Svaki se khanjar izrađuje ručno, a izrada traje mjesecima. I statusni je simbol u Omanu te znak muževnosti i zrelosti. Često se nasljeđuje s koljena na koljeno kao obiteljsko blago.
Na kraju, suvenir u obliku khanjara je bio dovoljno dobar.

Dan se bliži kraju, Božić je. U hotelu proslava i večera. U hotelskom predvorju ovo:



Ono, uklopilo se u omansko podneblje kao govno u punču. Valjda i ovdje vlada onaj globalni zakon kojim se treba prilagoditi turistu. Nije li čar posjetiti nešto nepoznato ipak? Frikin dedamrazovi nam ne trebaju. Ostavili smo ih doma od kuda smo došli. Ali 'aj'mo i mi kao i svi hotelski furešti proslaviti Božić uz jelo i pilo. Ito kakvo (bez svinjetine, molit ću).



Ovakvih je jedno 5-6 stolova sa raznom hranom, pa je fizički nemoguće probati sve što se nudi. Naknadno saznajemo, a i uvjeravamo se osobno te „želučano“ da je ovako svaku večer. Stolovi su postavljeni uz bazen i žderancija na najjače.




Dan sedmi

Petak je. Neradni dan je u Omanu. Zaputili smo se prema Nizwi a očekuje nas pravi tržnički dan. Ulazimo u grad.



Idemo prema tržnici na kojoj se prodaje živa stoka. Souq je okružen zidinama, a ima nekoliko ulaza.




Goat market (tržnica živom stokom)

Goat Market u Nizwi nije turistička atrakcija nego stvarni posao. Održava se svakog petka ujutro, prije nego sunce ozbiljno zagrije. Već na ulazu osjeti se miris stoke. Svi su tu: prodavači, kupci, znatiželjnici i turisti. Neki prodavači imaju štandove sa sjenom, dok drugi prodaju izravno s tla ili iz prikolica kamiona.



Koze se dovode na povodcima, razgledavaju se bez puno priče, a dogovori se često zaključe jednim kratkim stiskom ruke. Nema glasnog nadvikivanja ni dramatike. Sve je brzo, direktno i učinkovito. Za lokalce je to rutinska kupovina, a za posjetitelja rijedak pogled u Oman kakav stvarno funkcionira.


Nizwa Fort

Nizwa Fort je najveća atrakcija u gradu. Utvrda je izgrađena u 17. stoljeću koristeći blato, kamen i drvo iako temeljna struktura potječe iz 12. stoljeća. Najposjećeniji je spomenik u Omanu.

Utvrda je građena isključivo za obranu, na mjestu iznad podzemnog potoka kako bi se osigurao pristup vodi u slučaju dugotrajne opsade. Radi se o kompleksu prostorija, prolaza, stepenica.



Utvrda je građena 12 godina.



Nizwa Fort ima jednu od najvećih okruglih kula u Omanu, građenu da izdrži opsade i topovsku paljbu. Promjer joj je 36 m, a visina 30 m. Temelji idu čak 30 metara u dubinu.



Pristup vrhu moguć je samo putem uskog, zavojitog stubišta koje je zatvoreno teškim drvenim vratima s metalnim šiljcima koji su iscrpljivali neprijatelja i ometali njegov napredak prema vrhu tornja. Oni koji su uspjeli proći kroz niz prepreka riskirali su da budu opečeni kipućim uljem ili vodom koja se ulijevala kroz okna koja su se otvarala izravno iznad svakih vrata i koja se nazivaju rupama za ubojstvo.



U mračnom prolazu postoji 6 ovakvih rupa zamki koje mogu iznenaditi neprijatelje. Pokrivale su ih drvene daske koje su se mogle ukloniti kako bi se otkrile duboke, zjapeće jame koje bi sigurno okončale život svakoga tko bi u njih upao.



Nije mi jasno kako su ih vadili odatle, jer se to nakon nekog dužeg vremena usmrdi ako netko upadne unutra.

Puno je i skrivenih okna kroz koje se izlijevalo vruće ulje ili voda na uljeze. Čak i datuljin sirup u nedostatku ulja. Utvrda sadrži mnoga lažna vrata, podzemne i tajne prolaze.

Nakon što preživite uspon, nagradi vas prostran prostor čija primarna svrha je obrana.



Sa vrha puca pogled na Nizu, planine i okolinu.




Falaj Daris Park

Iako nam se činilo da odlazak do Falaj Daris parka nekih 7 km dalje ima nekog smisla, zapravo je običan park. Petak je pa se okupilo mnoštvo lokalaca na pikniku. Park je lijepo uređen, sa stazama za šetnju, igralištima za djecu i prostorima za roštilj.



Ono što ga čini zanimljivim je da se nalazi uz najveći Falaj u Omanu koji je pod UNESCO zaštitom. Falaj Daris kombinira podzemne tunelske kanale i površinske vodene tokove.



Budući da je najveći falaj u cijelom Omanu, stoljećima je bio ključan za navodnjavanje datulja, voćnjaka i polja, omogućivši rast jednog od najvažnijih gradova u Omanu, odnosno predstavljao je glavni izvor života. Falaji su bili toliko važni da su se štitili stražarskim kulama.



Ostatak večeri proveden je uz bazen i ponovljenu obilnu večeru.


Dan osmi
Jebel Shams

Idemo na planinarenje. Direktno na Jebel Shams, planinu sa najvećim vrhom Omana 3009 m. Planina je nazvana Omanskim „Grand kanjonom“ zbog dubokog kanjona iznad kojeg ćemo hodati. Staza je dobila popularni naziv "Balcony walk" jer hodate po balkonu kanjona. Najspektakularnija je to planinarska staza Bliskog istoka. Put od Nizwe vodi nekih 100 km i 2h vožnje.



Uz cestu se protežu obiteljske kuće.



Kuće su obično udaljene jedne od drugih za najmanje jednu parcelu. Omanci vole privatnost. Dvorišta su ograđena zidanom ogradom visine negdje do prvog kata. Svaki Omanac kada navrši 23 godine i uz uvjete da je glavni uzdržavatelj obitelji dobije besplatno parcelu od 600 m2 na kojoj može sagraditi kuću. Omanske obitelji su velike, nije rijetkost da obitelji imaju 6-8 djece. Taj broj danas smanjuje. Iako žene tradicionalno brinu o kućanstvu i djeci, Oman je jedna od najprogresivnijih zemalja Arapskog poluotoka u pogledu ženskih prava. Žene se smatraju partnericama, a ne imovinom muškarca. Mnoge žene rade i doprinose obiteljskim prihodima. Obrazovanje za djevojčice jednako je važno kao i za dječake. Žene imaju pravo na razvod.

Put od Nizwe do Al Hamre je relativno miran, a onda se počinjemo penjati.



Put obiluje strmim usponima. Nekoliko posljednjih km je strmi makadam ali dovoljno širok, pa je topla preporuka 4x4.



Kada dođete do kraja ceste, odnosno do početka pješačke staze, budite oprezni gdje parkirate. Niti za živu glavu ne parkirajte ispod drveta. To koriste lokalne koze kako bi se domogle lišća sa drveća.



Ovakvi su nam bili stalni posjetitelji tokom cijele staze. Vjerni pratitelji koji se nadaju da će užicati neku hranu.



Ta, tko ju ne bi pojeo koliko je slatka. S krumpirom.

Uz planinu se proteže Wadi Ghul, jedan od najdubljih kanjona na Bliskom istoku, litice padaju i do 1000 metara. Na mnogim dijelovima nema zaštitnih ograda. Balcony Walk prati litice kanjona, često doslovno par metara od ponora.



Ovo je jedna od najljepših šetnji u Omanu. Staza je dugačka 7-8 km, ali protegne se na 4 sata. Jer hodanje uz “omanski Grand Canyon” nije baš nešto što radiš bez da malo zastaneš i gledaš dolje. Staza tehnički nije teška, ali zahtijeva mirnu glavu i siguran korak.



Niti izmaglica nije pokvarila veličanstven pogled. Dok je dolje pustinja suha i vruća, gore može biti hladno, vjetrovito i čak maglovito. Sva četiri godišnja doba u jednom danu nisu rijetkost.



Vrh Shamsa je preko kanjona, nije dohvatljiv civilima budući da se ne njemu nalaze vojni radari. Na par mjesta uz stazu su davno napuštene kuće. Zamislite mjesto gdje je netko živio.



Iznad glave su visoke stijene.



Staza za Omanske standarde je dobro označena tako da se ne možete izgubiti.



Na kraju staze smo nastojali pronaći skriveno jezero, ali nismo. Poslije smo vidjeli neke penjače kako savladavaju 75 metarsku liticu, ne baš jednostavnu. Pa smo odustali. I krenuli natrag.

Jao, opet!



Istim putem nastavljamo prema Nizwi. Ali, stajemo u Al Hamra na okrijepu.


Al Hamra

Nezaobilazna točka stajanja u Al Hamri je Jemensko-Omanski restoran sa izrazito povoljnim cijenama i izrazito ukusnom hranom. Detalj „kruha“:



Al Hamra je mjesto gdje se nalaze plantaže datulja. Priupitam konobara gdje ih mogu kupiti, veli mi da pričekam jednu minutu. I eto ga, nosi kilogram datulja i daje mi. Naravno, pitam „koliko?“ Kaže: „ništa“, to je za tebe.
Malo sam se zacrvenio. Čita li ovo tko na našem „turističkom“ Jadranu?

Nastavljamo prema plantažama.



Selo je okruženo gajevima datulja koji se navodnjavaju falajem, često istim onim koji se koristi stoljećima. Datulje se beru ručno i suše na suncu, bez ikakve žurbe. Neke palme su starije od modernih država, a i dalje redovito rađaju. Provozali smo se kroz plantaže.



Točno na ovom mjestu je trebala biti naša peta smještajna jedinica, ali razmaženi Golden Tulipom, odlučili smo dodatnu noć produžiti njemu. Možda nam je sada malo i žalo, ali što je tu je.

Nakon toga posjećujemo povijesno selo, odnosno dio grada.



Taj dio je poznat po stotinama kuća od blata i kamena bez ikakvog modernog cementa, od kojih su neke stare i više od 400 godina. Unatoč starini, Al Hamra nikada nije potpuno napuštena, ljudi i dalje žive među tim zidovima. Al Hamra je jedno od najstarijih naseljenih mjesta u Omanu. Mjesto jasno pokazuje kako se u Omanu gradilo s klimom, a ne protiv nje: debeli zidovi i mali prozori recept su za prirodno hlađenje.


Nizwa #2

Spuštamo se ponovo do centra Nizwe, ovaj puta na večer. Jako je jako lijepo vidjeti osvijetljene stare građevine.



U Omanu naglašeno ukrašavaju ulazna vrata i prozore. Nekada su ta vrata od drveta pa su raskošno izrezbarena, a često su vrata metalna, koja se svejedno ukrašavaju.



Nizwa je povijesno bila vjersko i intelektualno središte Omana, s ibaditskom tradicijom. Velika džamija u Nizwi često se ističe kao simbol duhovne discipline, a ne monumentalnosti.



Povijesno su iz Nizwe dolazili imami, učitelji i pravnici koji su oblikovali Oman. U Nizwi se nalazi više povijesnih džamija, uključujući one iz 9. i 10. stoljeća.

Na svakom koraku su zlatarnice. Uglavnom se nalaze jedna uz drugu i na desetke ih je. Omanci običavaju kupovati to zlato, ne štede na tome. Nakit je 21 karatni. Nije neobično vidjeti da ženama kupuju ogrlice, poput ove, koja vrijedi 30.000 €.



Na kraju dana u stilu proslavljamo 10. rođendan našeg mališana, doduše, već je torta propisno „smazana“.




Dan deveti

Odjavljujemo se iz hotela.



Naša sljedeća destinacija je Jebel Akhdar. Cesta koja vodi u planine je ravna, moderna, široka, ali brutalno strma. A gdje vodi ta cesta? U planinu.


Jebel Akhdar

Negdje na početku stoji policijski check-point i provjeravaju imate li 4x4 automobil. Nije dopušteno ako nemate. Osim toga, zabilježe svakog putnika koji ulazi u to planinsko područje. Tehnički, cesta nije zahtjevna, odnosno može se ići bilo kojim većim i jačim automobilom, nego je problem kada se vraćate. Prometa je malo pa je nevjerojatno da je uopće napravljena. Kroz planine je 30-ak km i penje se od 1000 m do preko 2000 m nadmorske visine. Najstrmiji dio je zadnjih 7 km gdje je nagib i do 15%.



Strmine su cijelim putem i jako su dugačke. Koristite li samo kočnicu, spalit ćete ju. Uključivanje reduktora i vožnja najnižom brzinom je jedina opcija. A na to vas upozoravaju i česti prometni znakovi. Jedan od razloga policijske kontrole je to da je Jebel Akhdar dugo vremena bio zatvorena zona, odnosno vojno ograničeno područje.

Na nekoliko dionica ceste nalaze se izlazi za nuždu, tj. dionice za usporavanje, u slučaju da vam otkažu kočnice.



Prvi vidikovac na kojem stajemo nalazi se na 2090 metara visine. Iznad oblaka smo. Zamišljam kakav mora biti spektakularan pogled kada nije oblačno.



Jebel Akhdar doslovce znači „zelena zemlja“. Jer na visinama iznad 2000 metara rastu voćnjaci, uzgajaju se ruže, a terase su pune zelenila. Na Jebel Akhdaru rastu šipci, marelice, breskve, orasi i bademi. Prizor je to koji u Omanu djeluje gotovo nestvarno.

Na Akhdaru je osjetno hladnije. Nekih 13ºC, ali čim si na suncu, zapravo je vruće. Prva destinacija je napušteno selo Al Bilad.



Iz naše perspektive djeluje zabačeno, ali selo se nalazi na riječnom koritu Wadi Bani Habib. Iako je već odavno napušteno, djeluje mistično. Kuće su građene od kamena i blata i doslovno su ugrađene u stijenu.



Jedino što je tu još funkcionalno je džamija, dabome. Na ulazu natpis „no entry for non-muslim“, pa sam prekršio to pravilo, jer kako ću pofotkati inače.



Polja oko sela nisu napuštena, i dalje se koriste. Ovdje nema turista, tj. malo ljudi dolazi.

Najimpozantnije su te rukom napravljenje terase. Cijela planina je izrezbarena terasama koje se generacijama koriste. I savršeno su prilagođene strmom terenu. Falaji su ključni.



Nove terase obnavljaju se i nastaju i dan danas. Terase sprječavaju ispiranje tla i omogućuju da se plodna zemlja zadrži na strmim padinama. Grade se rukama, uklesane su u stijeni bez strojeva. Samo, primjetno je da ih Omanci više ne rade. Tu je sada radna snaga iz Bangladeša, Indije ili sl.

Litice padaju stotinama metara, a vidici se otvaraju prema dubokim wadijima i planinskim selima. Tako da je na ovom području dosta popularan kamping.



Tu je Anantara resort, brutalno skup. Poznat je po vidikovcu Diana's Point. Dobio je ime nakon posjeta princeze Diane i princa Charlesa 1986. a danas je to najpoznatija panoramska točka na planini.



Nastavili smo prema samim terasama. Prolazimo kroz živopisno mjestašce Al Aqar sa pogledom na kanjon i wadi. Tu je jedna od najstarijih planinskih zajednica u Omanu. Vrata na pojedinim kućama i dalje fasciniraju.



Ulazna vrata u Omanu nisu samo funkcionalan element kuće, ona su umjetničko djelo, statusni simbol i pripovjedač povijesti svake obitelji i mjesta. Ta tradicija i danas živi. Vrata su se smatrala najraskošnije uređenim dijelom kuće, a često je to tikovina uvezena iz Indije i Zanzibara.

Virimo ljudima u dvorišta.



I u prozore:



A onda smo se spustili i među same terase. Nije se ni malo lagano kretati gore-dolje.



Osim svoje primarne svrhe, Falaji su zapravo i jedini način putem kojih se možete kretati među ovim terasama.



Koliko je samo truda ovdje uloženo. Zaista zaslužuje naziv Jebel Akhdar, odnosno ispravno rečeno „Jabal“ je izvorni i pravilni arapski izraz.



UNESCO je 2025. proglasio Al Jabal Al Akhdar Biosphere Reserve.


Muscat povratak

Nastavili smo prema Muscatu, odnosno njegovom dijelu Seeb.



Do njega je malo manje od 170 km moderne ceste.



Dogovorili smo gnjurenje s kornjačama, pa nam je odgovaralo da je naša peta smještajna jedinica blizu Seeb luke sa koje krećemo. Izbor je pao na fantastični i cjenovno prihvatljivi za tu klasu hotel Maani. Moderno zdanje sa svim mogućim sadržajima usred novoizgrađenog kvarta, koji je još uvijek u fazi izgradnje, a luka je na 15 minuta vožnje. Također i aerodrom je relativno blizu. Tehnički nalazi se u Seebu.



Prvi puta smo otišli u neki Omanski shopping centar: Al Araimi Boulevard Mall, koji se nalazi odmah uz hotel. Što znači da su dućani, kafići i restorani 2 minute hoda, što je prava rijetkost u Muscatu.



Shopping centar se prostire na 187.000 m2, a ovroren je 2 tjedna ranije. Pošto je unutra 20-ak restorana, a praktički kvart je usred ničega, odlučili smo otići u jedan cijenjeni iranski restoran i probati neko jelo sa nadaleko poznatom iranskom rižom.



Tako da smo do sada zaokružili gastronomiju Omana, Afrike, Indije, Arapskog podneblja te Perzije.

Shopping centri su mi gotovo svuda isti, dizajnirani da provedeš sate. Ali ovdje mi je jedan detalj stvarno zapeo za oči: pravo pravcato drveće koje raste iz malih rupa na pločicama.



Za oko su mi zapele i te mini-džamije u gotovo svakim većim javnim objektima, kao primjerice u ovom shopping centru.



Takvih je i po aerodromu. Nevjerojatna mi je ta potreba, odnosno nešto što ne razumijem. Kao kad ti navre pa moraš.

Večer kratimo obilato koristeći hotelske sadržaje: grijani vanjski bazen, jacuzzi, saunu, teretanu.



Nastojat ćemo se dobro naspavati, jer nas sutra čeka neprospavana noć i aerodromsko smucanje. Prema planu, let bi trebao biti u 3.00 u noći. Ali prije toga, imamo za obići još jednu zanimljivu destinaciju.


Dan deseti

Doručak kakav i priliči klasi hotela, samo još bolji. Odjavljujemo se, jer danas idemo prema otocima Daymaniyat, na ronjenje sa kornjačama. Zapravo gnjurenje ili kako se to pomodno veli: „snorkeling“.

Odlazimo do luke Seeb, a pošto je Seeb poznat po mnoštvu luka i ribarnica, posjetili smo jednu od njih.



Ova morska nejačad je stvarno ogromna. Razmišljam jeli Fukušima možda blizu.


Daymaniyat otoci

Otoci se nalaze 15-20 km od obale, sa koje se mogu vidjeti samo za lijepog vremena. Nisu baš blizu, a da bi se tamo stiglo potrebno je 40-ak minuta vožnje brzim gliserom.



Ukrcavamo se u jedan takav brzi čamac.



I spremni smo za polijetanje. Doslovno. Afrički „šoferi“, 2x300KS i valovito more. Recept za spektakl. Ne baš i za neke želudce u plovilu. Plovidba se otegnula na skoro sat vremena do otoka. Broj turista koji smiju posjetiti otoke je strogo ograničen, kako bi se očuvala prirodna ravnoteža i spriječilo oštećenje koralja koji se nalaze oko otoka.



Otoci su posebno zaštićeno područje i jedno su od najvažnijih gnjezdišta morskih kornjača u omanu. Osim kornjača, more oko otoka skriva koraljne grebene, šarene ribe i hobotnice.

Stavljamo maske na lice, skačemo u more. Gnjurimo, a oko nas šarene i prekrasne ribe. Cilj su kornjače, a njih nigdje. Taman kad smo mislili da ništa od njih, eto ih. Ito dosta. Toliko su se obikle na ljude da su plivale među nama. Ne smije ih se dirati jer su zaštićene.



Otoke nazivaju Omanskim Maldivima. Bijele pješčane plaže, kamenite litice i smaragdno more.



Nismo se dugo zadržali, počeo je vjetar puhati, more se uzburkalo, a mi smo skakali po valovima natrag do obale. Pošto sam sjedio skroz naprijed, sjedeći odskoci su bili i do pola metra u vis.



Vraćamo se ponovo u hotel u kojem smo se već odjavili. Domaćini nam, naravno, dozvoljavaju sve, da se istuširamo, odmorimo.



Koristimo priliku i za posjet Seeb-u. Čini mi se da su glavne trgovine zlatarnice. Ima ih na stotinu.



Zlato u Omanu je jako prisutno, slično kao i u cijelom Zaljevu. Njima to nije luksuz nego oblik sigurne štednje. Ključni je dio vjenčanja. Mladoženja mora pokloniti mladenki neki nakit. Količina i težina zlata znak su poštovanja i statusa a ne razmetanja.


Dan jedanaesti
Muscat aerodrom

Nešto malo prije ponoći stižemo na aerodrom. Vraćamo auto. Odometar kaže: prešli smo 1400 km u ovih 10-ak dana. Uobičajena je praksa da rent-a-car kuće u cijenu najma uračunaju 200 km dnevnog puta, odnosno ako tu udaljenost pređete, uračuna se još 0,23€ po kilometru.

Čekamo, razgledamo. Aerodrom blista. Jedan je od najmlađih “velikih” aerodroma u regiji. Novi terminal otvoren je 2018. Sve je mirno, čisto i dostojanstveno. Osim Indijaca i Bangladešana. Oni leže i po podu. Noću aerodrom izgleda gotovo meditativno, tiho, osvijetljeno, bez kaosa.



Ostao je još koji sat do polijetanja, Umorni smo, razmišljamo o prethodnih 10 nevjerojatnih dana. Ovdje se ne putuje da bi se stiglo, nego da bi se bilo. Pustinja, planine, more i gradovi ne natječu se za pažnju, oni jednostavno postoje, mirno i dostojanstveno. Ljudi su tihi, ali topli. Kultura je snažna, ali nenametljiva. Sve djeluje uravnoteženo, kao da ništa nije slučajno.

I na kraju ostaje tako upečatljiv i tako stvaran natpis iznad ulaznih vrata hotela Maani:



Pogađa srž Omana. Ovdje te nitko neće vrijeđati ni ponižavati, ne zato što mora, nego zato što tako žive. Poštovanje prema gostu nije turistički slogan, nego dio odgoja i kulture. Različitost se ne doživljava kao prijetnja, a ljubaznost nije gluma za napojnicu. U Omanu te ljudi često prihvate bez pitanja, bez osuđivanja i bez potrebe da ti nešto dokazuju. I tek kad odeš, shvatiš koliko je to zapravo rijetko.

Ovo nije bio putopis o znamenitostima koje treba “odraditi”. Ovo je zapis o osjećaju prostora, o tišini koja nije prazna, o bojama koje ne vrište i o mjestima koja ostaju s tobom i kad se vratiš kući. Oman ne ostavlja potrebu da ga se opisuje velikim riječima. On se ne nameće, ne traži da mu se diviš, niti da ga odmah razumiješ. Oman se ne otkriva brzo, ali kad se otvori, ostaje dugo. Oman je jedno neispričano poglavlje bajke. Ostaje negdje u pozadini misli, tiho, ali postojano. Tek kasnije shvatiš da ti se uvukao pod kožu, kroz pustinjski vjetar, miris tamjana, tišinu planina i razgovore koji nisu tražili puno riječi.

Sjedimo u čekaonici Muscat internacionalnog aerodroma. Sve izgleda kao u prvoj klasi. Noćni let za Istambul kasni 2 sata. Skoro pa je jutro. Nije bilo osjećaja da nešto završava. Više kao da se jedno poglavlje zatvara, a drugo ostaje otvoreno. Nakon njega, svijet djeluje malo glasnije, a tišina malo dragocjenije.



Uživajte!

مع السلامة، ونتمنى لكم رحلة سعيدة
تحياتنا من سلطنة عُمان
.:: MISHO ::.